Od Ebul-Abbasa Es-Sa'idija, radijallahu anhu, se prenosi da je jedan čovjek je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Allahov Poslaniče, uputi me na djelo, zbog kojeg će me, ako ga budem činio, zavoljeti i Allah i ljudi.“ On mu reče: „Budi skroman u dunjaluku, Allah će te voljeti, i suzdržavaj se od onoga što ljudi posjeduju, zavoljet će te ljudi.“(Ibn Madže)

Hadis nam govori o tome kako postići jedan vid sreće i zadovoljstva u životu na ovome svijetu, a ta sreća je da nas voli Allah i da nas vole ljudi. Ko postigne Allahovu ljubav na ovome svijetu, postigao je svako dobro, jer Allahova ljubav prema čovjeku je dokaz Allahovog zadovoljstva  njime. Čovjek, pored toga što ima potrebu da ga voli Njegov Gospodar, ima potrebu da ga vole i drugi ljudi koji sa njim žive i koji ga okružuju, jer i u tome je sreća i zadovoljstvo.

Kaže Uzvišeni Allah: „Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece. Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu samo varljivo naslađivanje.“(El-Hadid, 20.)

Jahja ibn Muaz je rekao: „Ovaj svijet je šejtanovo vino. Onaj ko se  njime opije, otrijeznit će se tek u logoru mrtvih, kajući se među onima koji su propali. Opijenost ovim svijetom čovjeka odvraća od sjećanja na Allaha. A kada čovjek jednom zanemari sjećanje na Allaha, u njemu se nastani šejtan i njime uprvalja kako želi, navodeći ga na zlo tako lukavo da mu dozvoli da učini i poneko dobro djelo, kako bi ga uvjerio da je on dobar čovjek.“

Doista, kada čovjek ostari, on ostatak svog života provede u tugi i kajanju za propuštenom mladošću. Zašto? Zato jer bi obavljao namaz, postio bi, ali ne može zbog svoje starosti ili ako može, to obavlja s poteškoćom.

Kaže Ibn el-Dževzi: ”Svaki čovjek treba da se sprema za smrt i da se ne zavarava mladošću i zdravljem misleći da mu smrt neće doći dok je mladić i dok je zdrav, a kada danas pogledamo, vidjet ćemo da više omladina umire nego starci.”

Ko nam garantuje da nas neće kakva bolest zadesiti u dvadesetoj, tridesetoj ili četrdesetoj godini života pa da nas ta bolest baci u postelju, pa da svoju mladost i snagu zamijenimo sa bolesničkim krevetom. Ko nam garantuje da nas neće zadesiti kakva nevolja ili nesreća u dvadesetoj, tridesetoj ili četrdesetoj godini života koja će uzrokovati da ostanemo nepokretni do kraja svoga života!

Mnoge od nas šejtan zavarava sa odgađanjem pokajanja, a odgađanje pokajanja Allahu je poput mora koje je beskrajno pa tako mnoge ljude stigne smrt, a nisu se uspjeli pokajati svome Gospodaru. Mnogi ljudi kažu da će se pokajati. I tako prolaze dani, godine, a kod njih se stvara odbojnost i nemarnost prema pokajanju.

Život, ili neki njegov dio, nije isti sa ili bez berićeta. Takvo stanje može se opisati na pravi način samo na bazi doživljavanja, jer, imati jednu stvar u kojoj se berićet nalazi, pa ne nalazi, zapravo su dva različita iskustva.  Objasnit ću to jednostavnim primjerom – novcem, kojeg smo svi doživjeli barem jedanput u životu: nekada imamo malo novca, ali bez obzira na to on nam potraje dugo i biva iskorišten uspješno, a u duši osjećamo zadovoljstvo. To je primjer prisustva berićeta u novcu. Nekada pak, imamo znatno veću količinu, ali ga potrošimo „nit’ znamo kako, nit’ na šta”pa onda u duši osjećamo tjeskobu. To je slučaj kada u novcu nema berićeta. Dakle, kada se berićet pojavi u nekoj stvari, makar ona bila i količinski mala, on će je obogatiti dugotrajnošću i efikasnošću s jedne, a zadovoljstvom u prsima njenog vlasnika s druge strane. Nasuprot tome, gubitak berićeta u nekoj stvari makar ona bila i količinski velika, prouzrokvat će suprotna dejstva od onog koje prouzrokuje berićet. Da ne stvaramo zabunu, berićet se može pojaviti u količinski malim ali i velikim stvarima, a isto tako može odsustvovati iz takvih stvari. Berićet se, naravno, ne pojavljuje samo u novcu.

U osnovi, berićet se može pojaviti u svim stvarima koje su halal, pokretna i nepokretna imovina, zatim zdravlje, znanje, hrana, piće, brak, život općenito, ali i vrijeme. Nestanak berićeta u vremenu što će se manifestirati kroz njegovo brzo proticanje, Muhammed, a.s., je opisao kao predkijametski vakat.

Allah Uzvišeni se kune vremenom pa kaže:

”Tako mi vremena Uistinu, čovjek je u gubitku, izuzev onih koji vjeruju i čine dobra djela, i preporučuju jedni drugima Istinu i preporučuju jedni drugima strpljenje.”

Svi smo mi na gubitku osim onih koji vjeruju u Allaha, Allahovu nafaku i Allahovo određenje, osim onih koji rade dobra djela, bilo velika ili mala, ali da su čistog nijjeta.

Na gubitku smo svi, osim onih koji govore istinu, drugima preporučuju samo istinu. Muhammed, a.s., je rekao: ”Reci istinu pa makar i gorka bila!”

Istina kad tad izađe na vidjelo. Na gubitku smo svi, osim onih koji su saburli, strpljivi i drugima preporučuju strpljivost u teškim trenucima, nevoljama i iskušenjima.
Molim Allaha da nas učvrsti u našoj vjeri i podari nam svaki hajr ovoga i onoga svijeta!

Hvala Allahu Uzvišenom koji nam je podario razum da u okruženju našem spoznamo veličinu Allahovu i uputu kroz ovaj život. Salavate donosimo na Muhammeda, a.s., koji nam je najveći uzor u svim segmentima našeg života.

Allah Uzvišeni kaže:

وَأَوْحَىٰ رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَمِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ ﴿٦٨﴾ ثُمَّ كُلِي مِن كُلِّ الثَّمَرَاتِ فَاسْلُكِي سُبُلَ رَبِّكِ ذُلُلًا ۚ يَخْرُجُ مِن بُطُونِهَا شَرَابٌ مُّخْتَلِفٌ أَلْوَانُهُ فِيهِ شِفَاءٌ لِّلنَّاسِ ۗ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَةً لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

„Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, Zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz stomaka njenih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.“
(16- An-Nahl, 68 – 69)

U ovoj hutbi ćemo ukratko objasniti ovaj ajet i uvidjeti kolika mudrost se krije i u ovim Allahovim riječima od kojih uzimamo koristi i poruke.

Kada Allah Uzvišeni kaže „Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo“, Allah direktno Poslaniku, a.s., se obraća govoreći mu da ono nadahnuće koje je usadio u Poslanika, a.s., postoji jednim djelom i u pčeli. Zašto Allah želi da nam skrene pažnju upravo na pčelu nad ostalim živim bićima?

Pored mnogih životinja koje Allah spominje u svetoj knjizi kao npr. krava, kamila, mrav, i sl., pčela je jedina ona u koju je Allah usadio vahj tj. nadahnuće.

A sve što Allah, dž.š., kaže u Kur'anu je tu da nam ukaže i da nas vodi Pravim putem.

Allah direktno naređuje pčeli gdje da izgradi dom. Ovo treba da nas zadivi. Allah da nije rekao pčeli da sagradi dom u onome što ljudi naprave, npr. košnice, mi nikad ne bi mogli baviti se pčelarstvom i uzgajati pčele na način na koji se to danas radi. Da je spomenuo samo drveća i planine, one bi se nastanjivale tamo. I mi nikad ne bi mogli uživati u blagodatima pčelinjeg meda.

Pored toga u ovom ajetu se spominje da pčela ima više stomaka.

To je, u originalnom tekstu ajeta, naglašeno u formulaciji ”butuniha” što znači „njenih stomaka.“ Ovaj ajet dakle ukazuje i na građu pčelinjeg stomaka, koji je sastavljen iz dijelova, segmenata. Ovo je još jedan od dokaza da je Kur'an istinit i nadnaravan, jer je tek prije par stotina godina nauka ovo potvrdila.

Interesantno je i još da se Allah obraća pčeli u ženskom rodu, kao npr. kulli (jedi) i butiniha (njenih stomaka), a Poslanik, a.s., kao nepismen čovjek, nije mogao znati, bez objave od Allaha, da su upravo pčele ženke te koje proizvode med.

Ako bismo tvrdili da je Muhammed, a.s., ovo rekao, a ne Svemogući Allah, onda je on posebno morao poznavati pčele, provoditi testove, određivati uzorke pčela, da bi nekako pronašao da je pčela, koja sakuplja hranu, proizvodi med, ženskoga roda.

U ajetu se ističe kako je med, koji proizvodi pčela radilica, lijek za čovjeka. Danas su svi medicinski autoriteti suglasni u činjenici da je med lijek za ogroman broj zdravstvenih problema te da sadrži mnogo vitamina i minerala. Gotovo da nema bolesti u čijem liječenju med ne pomaže.

I ovim primjerom, uvjerili smo se u istinitost Objave Kur'ana, međutim, čemu nas to jedna pčela može naučiti i kako to ona može da nam posluži kao uzor?

U Musnedu od Imama Ahmeda, prenosi se da je Muhammed s.a.v.s. rekao:

 „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, primjer mu'mina (vjernika) je kao primjer pčele: jede ono što je lijepo, iz nje izlazi  ono što je dobro, i pristane lijepo (na biljku), pa niti je slomi, niti je uništi.“

Ako želiš biti mu'min, najveći stepen vjernika, uči od pčele i budi kao pčela.

Kada se kaže „jede ono što je lijepo“, ovdje nam se govori da se hranimo na halal način, ali ne samo to. Ovo se radi i o našoj opskrbi, da je stičemo na halal način, i o novcu kojeg zaradimo, da ga zaradimo na halal način, i o poslu kojim se bavimo, da ga radimo na halal način nastupajući pravedno u našim postupcima prema drugima.

Pčela bira samo najbolji cvijet na koji će sletjeti. Ona čak neće da dira cvijet kojega je neka druga pčela već zauzela. To bi značilo da ne otima tuđe i da će svakoga stići njegova nafaka.

Dalje kaže: „iz nje izlazi ono što je dobro“

Pčela kada sleti na cvijet, uzme polena onoliko koliko joj treba, a zauzvrat opraši cvijet i Allahovom voljom podari mu život. Nijedan cvijet ne bi procvjetao da ga ne dotakne njen prah. Ona dakle uzme malo, a vrati mnogo više. Pa zar nije vjernik kao pčela? Zbog svoje skromnosti uzima malo, a zauzvrat zbog svoje darežljivosti daje puno.

Dalje, „Pristane lijepo na cvijet“

Ako proučavamo pčelu, saznajemo da ona ne sjedne cijelom težinom na cvijet, jer bi onaj tučak u cvijetu slomio se. Ona i dalje maše krilima, i dotakne cvijet samo onoliko koliko joj je potrebno da uzme polen.

Kako to možemo sa nama povezati? Ako mi stalno naređujemo zahtijevamo i zahtijevamo, onda ljudi koji nas vole – naši prijatelji, supruge, djeca … – oni se slome. Kad vršimo preveliki pritisak na nekoga ko to ne može podnijeti, slomi se.

To nas uči da iskazujemo blagost u ophođenju prema drugima.

Nekad pčele odu i kilometrima daleko od svojih kućica da bi došle na određeni cvijet. I kad se vrate, ostale pčele znaju tačno gdje je bila. Ona bukvalno ostavlja trag, daje ostalima navigaciju kako da dođu do tog područja. A ne krije se, ne čuva to za sebe, jer zna da neće njena nafaka otići ako i druge pčele dođu, nego će svi zajedno imati koristi od toga.

Kod nas, kad nekome ide dobro u životu, mi postanemo ljubomorni. I čak i ako nama ide dobro, pobrinemo se da neko ne sazna kako smo to postigli. Gledamo se kao konkurente, ne želimo pomoći jedni drugima misleći da će nam neko nafaku oduzeti.

Allah nas kroz primjer pčele uči da budemo korisni i sebi, i onima oko sebe, ali iznad svega toga, da budemo korisni zajednici i džematu. Neka nas Allah učini onima koji su savjesni, onima koji razmišljaju i onima koji čuvaju džemat i doprinose džematu i zajednici. Amin.