Hutba – Zejd ibn Haris

Jedini ashab koji je spomenut poimenice u Kur'anu je Zejd ibn Haris, r.a. Poznati vojskovođa i jedan od najdražih ashaba Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Bio je rob, a zatim prvi koji je prigrlio islam od oslobođenih robova. Njega su zvali Poslanikov miljenik, a ne bi ga Poslanik, a.s., smatrao toliko njemu bliskim da to Zejd nije zaslužio.

Zejd ibn Haris, je kao dječak pao u ropstvo i prodan je na jednoj pijaci sa ostalim zarobljenicima. Kupio ga je jedan bogataš kojem je Hatidža, kasnije supruga Poslanika, a.s., bila tetka. Kada je došao kući, svojoj tetki Hatidži je odlučio dati jednog od tih dječaka, kao poklon, a ona je odlučila upravo da uzme Zejda ibn Harisa. Kada se je udala za Muhammeda, a.s., ona je tog darovala njemu. Muhammed, a.s., ga je pazio kao svoje rođeno dijete.

Ispričat ću jedan događaj iz kojeg možemo vidjeti koliko je mladi Zejd cijenio Muhammedovu, a.s., pažnju prema njemu:

Kada je Zejdov otac Haris, saznao da se Zejd nalazi u Mekki u vlasništvu Muhammeda, skupio je mnogo novaca i krenuo, sa svojim bratom, da ga otkupi. Kada su došli, obratili su se Muhammedu, a.s., koji tada još nije bio Poslanik: „O Muhammede, vi ste bliski Bogu, pomažete slabe i ožalošćene, hranite gladne, mi smo došli radi našeg sina koji je kod tebe, donijeli smo novaca i daćemo ti.“ Muhammed, a.s., ih je upitao: „Šta mislite, bi li se složili na nešto bolje od otkupnine?“ Na njihov upit a šta je to bolje, Muhammed, a.s., je rekao: „Pozvat ću ga i pitati s kim više voli živjeti, pa ako odabere vas, eto vam ga bez ikakve naknade, a ako odabere mene, ostaje kod mene.“ Oni su pristali smatrajući da će Zejd sigurno odabrati svog oca. Kada je došao Zejd, Muhammed, a.s., ga je upitao: Znaš li ko su ova dvojica, na šta je Zejd odgovorio: Ovo je moj otac Haris i moj amidža Ka'b. Muhammed, a.s., mu je rekao: Dajem ti na volju da slobodno odabereš, da li da pođeš s njima ili da ostaneš kod mene. Zejd je bez imalo oklijevanja rekao: Želim ostati ovdje. Otac Haris se je zaprepastio kada je to čuo, pa ga upitao: Ti više voliš biti rob nego da budeš kod svog rođenog oca? Zejd mu odgovori: Ja sam vidio kod ovog čovjeka nešto zbog čega ga neću nikada napustiti.

Kada je Muhammedu, a.s., počela dolaziti objava, Zejd je bio među prvima koji su prihvatili islam. Njega je Poslanik, a.s., posebno cijenio i volio.

Ibn Abdul-Berr, rahimehullah, spominje jedan interesantan događaj u kojem se kaže da je Zejd jedne prilike ušao nagovorom od jednog čovjeka u jednu porušenu kuću. Kada je pogledao unutra, vidio je mnoštvo ubijenih. Shvatio je šta mu se sprema, pa je zatražio da mu se dozvoli da klanja dva rekata nafile namaza. Ovaj čovjek mu reče: Ma klanjaj, klanjali su i ovi prije tebe pa im namaz nije pomogao. Zejd dalje priča: Kada sam klanjao i kada je taj čovjek pošao da me ubije, obratio sam se Allahu sa molbom: Ja erhamerrahimin. O Najmilostiviji! Tada je taj čovjek čuo glas koji je rekao: nemoj ga ubiti. Izašao je čovjek iz kuće da vidi ko je to rekao, ali nije napao nikoga. Ponovo se vratio meni želeći da me ubije, a ja sam izgovorio isto: Ja erhamerrahimin. O Najmilostiviji. Tako se ponovilo tri puta sve dok iznenada nije došao konjanik koji je u ruci nosio koplje čiji je vrh svijetlio. Bacio ga je na tog čovjeka, probovši ga njime i tako ga ubio. Zatim taj konjanik reče Zejdu: „ Kada si prvi put uputio dovu Svemogućem Allahu, ja sam bio na sedmim nebesima, a kada si to izgovorio drugi put ja sam bio na dunjalučkim nebesima, a kada si to rekao treći put ja sam već bio tu, pored tebe.

Možemo li se zapitati koliko je važno doviti i koliko je zapravo može biti snažna dova. Zašto da ne dovimo i molimo Allaha, kada Uzvišeni želi pomoći nama. Problem je, draga braćo, u nama. Allaha se sjećamo vrlo malo ili nikako. Dova je najveće oružje vjernika. Dova je ta koja može promijeniti sudbinu.

Aiša, r.a., je rekla: „Poslanik, a.s., nije nikada poslao vojsku, a da nije Zejda imenovao za vojskovođu, a da je Zejd ostao živ nakon Poslanika njega bi imenovao za nasljednika.“

Tako je bilo u bici na Mu'ti u kojoj je Zejd, r.a., kao vojskovođa poginuo, osme godine po hidžri. Kada mu je Poslanik, s.a.v.s., klanjao dženazu, između ostalog, rekao je: „Vidio sam ga kako je ušao u Džennet trčeći.“ Zejd je poginuo u 55. godini života.

Molim Allaha da nam da svijesti, da uzmemo pouku kako da se ponašamo prema našim sinovima, djeci, omladini. Da uzmemo pouku koliko je važno imati dobrog, čestitog i iskrenog prijatelja. I da uzmemo pouku koliko može biti snažna dova koju uputimo našem Stvoritelju! Allahu Uzvišeni daj da budemo od onih sa kojima si ti zadovoljan! Amin!

Hutba – Istiaza i besmela

Draga braćo, danas želim da obradimo riječi istiaze i besmele,  koje trebaju da budu vjerničke prve riječi u svakom pogledu. Istiaza je skraćeni naziv za Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim  što znači „Utičem se Allahu od prokletog šejtana“!

Svako od nas ima svog šejtana. Šejtani nas svaki dan napadaju, i to će raditi do Dana sudnjeg. Šejtani su stvoreni od vatre, i oni su društvo nevjernika i pogana u džehennemu. Potpuno je suprotan melekima prokleti šejtan, koji se kune da će do Sudnjeg dana ljude napadati i zavoditi i sprijeda i straga i s desna i s lijeva.

Iblis, u dijalogu sa Allahom kaže: “E tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” “Istinom se kunem i istinu govorim” – reče Allah – “sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!” (Prijevod značenja Sad, 82-85.)

Šejtan ljude zavarava, napada i obmanjuje na sve načine. Prvog čovjeka – Adema, a.s., zavodi na zabranjeno drvo obećavajući mu besmrtnost i vlast koja nikada ne prolazi. Na stranputicu šejtan ljude primamljuje lažnim nadama, obmanama i obećanjima; kroz njihovu djecu, imovinu te, primamljiv dunjaluk. Kao što meleki na ljude spuštaju lijepe i hairli misli, tako šejtan čovjeku došaptava zle i grešne misli preko džina i ljudi. Ljudi se od prokletog šejtana mogu sačuvati iskrenom i čvrstom vjerom, dobrim djelima, poštenjem i učenjem istiaze.

Ne nasjedajmo na šejtanove spletke. On nas želi zavaditi sa prijateljem, roditeljem, rođakom ili ženom. Kada nam ne ide dobro u braku, znajmo da je to šejtanovo djelo, pa ga otjeramo od nas učenjem istiaze, Kur'ana, dova i zikra.

Kaže Allah Uzvišeni: “A ako te šejtan pokuša na zlo navesti, ti potraži utočište kod Allaha; On uistinu sve čuje i zna.” (El-E'raf, 200.)

Stoga, kada smo mrzovljni, neraspoloženi, zlobni, znajmo da su to šejtanove spletke, i kada god možemo, recimo Euzubillahi mineš-šejtanir-radžim.

Besmela je naziv za Bismillahi-r-rahmani-r-rahim, a znači: U ime Allaha Milostivog Samilosnog.

U 30. ajetu sure En-Neml u kojem Allah Uzvišeni, iznoseći kazivanje o vjerovjesniku Sulejmanu, a.s., kaže da je kraljica od Sabe (Belkisa), nakon što je primila Sulejmanovo pismo, na njegovom početku pročitala: ‘Innehu min Sulejmane ve innehu bismillahirrahmanirrahim…’ (Pismo je) od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!’ što znači da je Poslaniku, s.a.v.s., dostavljena putem Objave koja nam kazuje tačne riječi bismille.

Svaki naš posao, treba da započne sa bismillom. Kada se oblačimo, obuvamo, ulazimo u stan, kuću ili auto, pijemo, jedemo ili bilo kakva druga radnja, mora da počinje bismillom. Svaki posao u ime Allaha će biti nagrađen od Njega, a Njegove nagrade su ogromne.

Nijet / namjera je bitna, jer se djela cijene prema namjeri, tako da naši poslovi moraju biti u ime Allaha. Čistim nijjetom i riječima bismillahirahmanirrahim, potvrđujemo da to djelo radimo u ime Allaha, a ne radi ljudi. Šejtan je propao, jer on više nema mogućnosti da nas u nekoj radnji spriječi, ako smo je započeli i radimo u ime Allaha.

Znajte, da kada jedete i pijete, a niste rekli bismillah, da šejtani jedu i piju s vama.

Upitan je svaki posao ako nije započet sa bismillom, jer u jednom hadisu, Božiji Poslanik, a.s., je rekao: „Svaki posao koji nije započet s Bismillah – krnjav je!“

Pitali su učevne, kako znati da li je neko djelo dobro ili loše, pa su odgovorili: Ako možeš reći bismillah ispred tog djela, znaj da je dobro. A ako ne možeš reći bismillah ispred tog djela, znaj da to djelo loše.

Završavam sa rječima: NEMOJMO NIŠTA RADITI, AKO ISPRED NE MOŽEMO REĆI: BISMILLAHI-R-RAHMANI-R-RAHIM!

Hutba – Život između straha i nade

Život između straha i nade

Uzvišeni Allah kaže: وَإِيَّايَ فَاتَّقُونِ  „Samo se Mene bojte!“ (El-Bekare, 41.), a u drugom ajetu: وَيُحَذِّرُكُمُ اللَّـهُ نَفْسَهُ  „Allah vas opominje Svojom kaznom!“ (Ali Imran, 28.)

Naš Gospodar je taj koji zna šta svaki čovjek radi, govori i misli. Koliko je milijardi ljudi na svijetu koji u ovom trenu nešto rade: misle, zanimaju se nečim, rade dobra djela, rade loša djela, govore, uče, psuju, klanjaju itd. Zamislite koliko je Allah moćan da sve to zna! Pa kako onda čovjek da se ne boji Njega? Kako čovjek ima hrabrosti zanemariti Allaha? Naravno da čovjek ponekad ima strah od nečega: zatvorenog prostora, velike brzine ili visine, ali Allaha se treba najviše bojati. A ko je bogobojazan, spašen je!

Međutim, postoji nešto zbog čega se možemo osjećati smireno i sretno, a to je nada u Allahovu milost. Uzvišeni Allah u svetoj Knjizi kaže:

قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَىٰ أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِن رَّحْمَةِ اللَّـهِ  إِنَّ اللَّـهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ

„Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i milostiv je.“

A u suri El-A'raf stoji:

وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ   „A Moja milost obuhvaća sve!“
No, ne smije da nas zavara to što je Allah milostiv, pa da iz bezobrazluka radimo loša djela i neposlušnosti ne činimo naše obaveze. A na koga se Allah nasrdi, teško li njemu.

Nažalost, zbog mišljenja da Allah sve prašta, postoje  ljudi koji misle da su dobri, ali ibadeta nemaju. Ne klanjaju, ne poste, ne daju zekat, ne izvršavaju svoje obaveze, ne rade dobra djela, ali imaju čisto srce, vjeruje u Allaha i kažu to je dovoljno.  To vam je, draga braćo, slično kao kad se studenti prse i govore sve sam naučio, a dođu na ispit i predaju prazan test. Hoće li profesor reći: položio si jer vidim da ti to znaš; ili će reći: kolega, na testu na nijedno pitanje nisi odgovorio. Ovaj svijet je naš test. Važnost ovog testa ogleda se u njegovoj dužini. Studenti rade test sahat, dva ili par sati, a ovaj, dunjalučki test se radi više godina. Ako želimo da lahko uradimo ispit, moramo živjeti u djelu. Muslimansko ime i vjerovanje ništa ne znače ako nemaš djela kojim potvrđuješ svoje vjerovanje.

Koliko je Allah milostiv saznajemo iz sljedeće predaje: „Allah je učinio milost od sto dijelova, kod Sebe je zadržao devedeset i devet, a na zemlju je spustio jedan dio. I od tog jednog dijela su stvorenja samilosna jedno prema drugom, tako da i životinja podigne nogu sa svoga mladunčeta bojeći se da ga ne povrijedi.“

لَوْ يُؤَاخِذُ اللَّـهُ النَّاسَ بِظُلْمِهِم مَّا تَرَكَ عَلَيْهَا مِن دَابَّةٍ

Pazite ovog ajeta, draga braćo: „Kada bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na zemlji ne bi ostavio…“

Tu se vidi ta Allahova milost. Stoga, budimo zahvalni Allahu i tražimo oporsta, jer čovjek je sklon griješenju.

U Muslimovom sahihu stoji da je Poslanik, a.s., rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada ne biste griješili Allah bi vas uklonio, a doveo bi narod koji bi griješio, zatim tražio oprost od Uzvišenog Allaha, pa bi im On oprostio.“

Vidimo, draga braćo, da ovaj hadis ne daje akcenat na griješenje, već na traženje oprosta. Traženje oprosta je vrlo važno. Božiji Poslanik, a.s., je tražio dnevno po stotinu puta oprost od Allaha iako je znao da su mu svi grijesi oprošteni. A šta je sa nama?

Život, kao što sam na početku rekao, treba da bude između straha od Allahove kazne od koje se možemo spasiti traženjem oprosta i nade u Allahovu milost koju možemo dobiti dobročinstvom i lijepim ponašanjem.

Nadajmo se Njegovoj milosti, jer će doći muslimani na sudnji dan, kako je rekao Poslanik, a.s., sa grijesima koliko brda veliki, pa će im Allah oprostiti.

Allahu, Ti si taj koji prašta, voliš praštati pa oprosti nama! Amin!

BUDI SKROMAN U DUNJALUKU I SUZDRŽAVAJ SE OD ONOGA ŠTO LJUDI POSJEDUJU

Od Ebul-Abbasa Es-Sa'idija, radijallahu anhu, se prenosi da je jedan čovjek je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Allahov Poslaniče, uputi me na djelo, zbog kojeg će me, ako ga budem činio, zavoljeti i Allah i ljudi.“ On mu reče: „Budi skroman u dunjaluku, Allah će te voljeti, i suzdržavaj se od onoga što ljudi posjeduju, zavoljet će te ljudi.“(Ibn Madže)

Hadis nam govori o tome kako postići jedan vid sreće i zadovoljstva u životu na ovome svijetu, a ta sreća je da nas voli Allah i da nas vole ljudi. Ko postigne Allahovu ljubav na ovome svijetu, postigao je svako dobro, jer Allahova ljubav prema čovjeku je dokaz Allahovog zadovoljstva  njime. Čovjek, pored toga što ima potrebu da ga voli Njegov Gospodar, ima potrebu da ga vole i drugi ljudi koji sa njim žive i koji ga okružuju, jer i u tome je sreća i zadovoljstvo.

Kaže Uzvišeni Allah: „Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece. Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu samo varljivo naslađivanje.“(El-Hadid, 20.)

Jahja ibn Muaz je rekao: „Ovaj svijet je šejtanovo vino. Onaj ko se  njime opije, otrijeznit će se tek u logoru mrtvih, kajući se među onima koji su propali. Opijenost ovim svijetom čovjeka odvraća od sjećanja na Allaha. A kada čovjek jednom zanemari sjećanje na Allaha, u njemu se nastani šejtan i njime uprvalja kako želi, navodeći ga na zlo tako lukavo da mu dozvoli da učini i poneko dobro djelo, kako bi ga uvjerio da je on dobar čovjek.“

Doista, kada čovjek ostari, on ostatak svog života provede u tugi i kajanju za propuštenom mladošću. Zašto? Zato jer bi obavljao namaz, postio bi, ali ne može zbog svoje starosti ili ako može, to obavlja s poteškoćom.

Kaže Ibn el-Dževzi: ”Svaki čovjek treba da se sprema za smrt i da se ne zavarava mladošću i zdravljem misleći da mu smrt neće doći dok je mladić i dok je zdrav, a kada danas pogledamo, vidjet ćemo da više omladina umire nego starci.”

Ko nam garantuje da nas neće kakva bolest zadesiti u dvadesetoj, tridesetoj ili četrdesetoj godini života pa da nas ta bolest baci u postelju, pa da svoju mladost i snagu zamijenimo sa bolesničkim krevetom. Ko nam garantuje da nas neće zadesiti kakva nevolja ili nesreća u dvadesetoj, tridesetoj ili četrdesetoj godini života koja će uzrokovati da ostanemo nepokretni do kraja svoga života!

Mnoge od nas šejtan zavarava sa odgađanjem pokajanja, a odgađanje pokajanja Allahu je poput mora koje je beskrajno pa tako mnoge ljude stigne smrt, a nisu se uspjeli pokajati svome Gospodaru. Mnogi ljudi kažu da će se pokajati. I tako prolaze dani, godine, a kod njih se stvara odbojnost i nemarnost prema pokajanju.

Život, ili neki njegov dio, nije isti sa ili bez berićeta. Takvo stanje može se opisati na pravi način samo na bazi doživljavanja, jer, imati jednu stvar u kojoj se berićet nalazi, pa ne nalazi, zapravo su dva različita iskustva.  Objasnit ću to jednostavnim primjerom – novcem, kojeg smo svi doživjeli barem jedanput u životu: nekada imamo malo novca, ali bez obzira na to on nam potraje dugo i biva iskorišten uspješno, a u duši osjećamo zadovoljstvo. To je primjer prisustva berićeta u novcu. Nekada pak, imamo znatno veću količinu, ali ga potrošimo „nit’ znamo kako, nit’ na šta”pa onda u duši osjećamo tjeskobu. To je slučaj kada u novcu nema berićeta. Dakle, kada se berićet pojavi u nekoj stvari, makar ona bila i količinski mala, on će je obogatiti dugotrajnošću i efikasnošću s jedne, a zadovoljstvom u prsima njenog vlasnika s druge strane. Nasuprot tome, gubitak berićeta u nekoj stvari makar ona bila i količinski velika, prouzrokvat će suprotna dejstva od onog koje prouzrokuje berićet. Da ne stvaramo zabunu, berićet se može pojaviti u količinski malim ali i velikim stvarima, a isto tako može odsustvovati iz takvih stvari. Berićet se, naravno, ne pojavljuje samo u novcu.

U osnovi, berićet se može pojaviti u svim stvarima koje su halal, pokretna i nepokretna imovina, zatim zdravlje, znanje, hrana, piće, brak, život općenito, ali i vrijeme. Nestanak berićeta u vremenu što će se manifestirati kroz njegovo brzo proticanje, Muhammed, a.s., je opisao kao predkijametski vakat.

Allah Uzvišeni se kune vremenom pa kaže:

”Tako mi vremena Uistinu, čovjek je u gubitku, izuzev onih koji vjeruju i čine dobra djela, i preporučuju jedni drugima Istinu i preporučuju jedni drugima strpljenje.”

Svi smo mi na gubitku osim onih koji vjeruju u Allaha, Allahovu nafaku i Allahovo određenje, osim onih koji rade dobra djela, bilo velika ili mala, ali da su čistog nijjeta.

Na gubitku smo svi, osim onih koji govore istinu, drugima preporučuju samo istinu. Muhammed, a.s., je rekao: ”Reci istinu pa makar i gorka bila!”

Istina kad tad izađe na vidjelo. Na gubitku smo svi, osim onih koji su saburli, strpljivi i drugima preporučuju strpljivost u teškim trenucima, nevoljama i iskušenjima.
Molim Allaha da nas učvrsti u našoj vjeri i podari nam svaki hajr ovoga i onoga svijeta!

Hutba – Pčela i med

Hvala Allahu Uzvišenom koji nam je podario razum da u okruženju našem spoznamo veličinu Allahovu i uputu kroz ovaj život. Salavate donosimo na Muhammeda, a.s., koji nam je najveći uzor u svim segmentima našeg života.

Allah Uzvišeni kaže:

وَأَوْحَىٰ رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَمِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ ﴿٦٨﴾ ثُمَّ كُلِي مِن كُلِّ الثَّمَرَاتِ فَاسْلُكِي سُبُلَ رَبِّكِ ذُلُلًا ۚ يَخْرُجُ مِن بُطُونِهَا شَرَابٌ مُّخْتَلِفٌ أَلْوَانُهُ فِيهِ شِفَاءٌ لِّلنَّاسِ ۗ إِنَّ فِي ذَٰلِكَ لَآيَةً لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

„Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, Zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz stomaka njenih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.
(16- An-Nahl, 68 – 69)

U ovoj hutbi ćemo ukratko objasniti ovaj ajet i uvidjeti kolika mudrost se krije i u ovim Allahovim riječima od kojih uzimamo koristi i poruke.

Kada Allah Uzvišeni kaže „Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo“, Allah direktno Poslaniku, a.s., se obraća govoreći mu da ono nadahnuće koje je usadio u Poslanika, a.s., postoji jednim djelom i u pčeli. Zašto Allah želi da nam skrene pažnju upravo na pčelu nad ostalim živim bićima?

Pored mnogih životinja koje Allah spominje u svetoj knjizi kao npr. krava, kamila, mrav, i sl., pčela je jedina ona u koju je Allah usadio vahj tj. nadahnuće.

A sve što Allah, dž.š., kaže u Kur'anu je tu da nam ukaže i da nas vodi Pravim putem.

Allah direktno naređuje pčeli gdje da izgradi dom. Ovo treba da nas zadivi. Allah da nije rekao pčeli da sagradi dom u onome što ljudi naprave, npr. košnice, mi nikad ne bi mogli baviti se pčelarstvom i uzgajati pčele na način na koji se to danas radi. Da je spomenuo samo drveća i planine, one bi se nastanjivale tamo. I mi nikad ne bi mogli uživati u blagodatima pčelinjeg meda.

Pored toga u ovom ajetu se spominje da pčela ima više stomaka.

To je, u originalnom tekstu ajeta, naglašeno u formulaciji ”butuniha” što znači „njenih stomaka.“ Ovaj ajet dakle ukazuje i na građu pčelinjeg stomaka, koji je sastavljen iz dijelova, segmenata. Ovo je još jedan od dokaza da je Kur'an istinit i nadnaravan, jer je tek prije par stotina godina nauka ovo potvrdila.

Interesantno je i još da se Allah obraća pčeli u ženskom rodu, kao npr. kulli (jedi) i butiniha (njenih stomaka), a Poslanik, a.s., kao nepismen čovjek, nije mogao znati, bez objave od Allaha, da su upravo pčele ženke te koje proizvode med.

Ako bismo tvrdili da je Muhammed, a.s., ovo rekao, a ne Svemogući Allah, onda je on posebno morao poznavati pčele, provoditi testove, određivati uzorke pčela, da bi nekako pronašao da je pčela, koja sakuplja hranu, proizvodi med, ženskoga roda.

U ajetu se ističe kako je med, koji proizvodi pčela radilica, lijek za čovjeka. Danas su svi medicinski autoriteti suglasni u činjenici da je med lijek za ogroman broj zdravstvenih problema te da sadrži mnogo vitamina i minerala. Gotovo da nema bolesti u čijem liječenju med ne pomaže.

I ovim primjerom, uvjerili smo se u istinitost Objave Kur'ana, međutim, čemu nas to jedna pčela može naučiti i kako to ona može da nam posluži kao uzor?

U Musnedu od Imama Ahmeda, prenosi se da je Muhammed s.a.v.s. rekao:

 „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, primjer mu'mina (vjernika) je kao primjer pčele: jede ono što je lijepo, iz nje izlazi  ono što je dobro, i pristane lijepo (na biljku), pa niti je slomi, niti je uništi.“

Ako želiš biti mu'min, najveći stepen vjernika, uči od pčele i budi kao pčela.

Kada se kaže „jede ono što je lijepo“, ovdje nam se govori da se hranimo na halal način, ali ne samo to. Ovo se radi i o našoj opskrbi, da je stičemo na halal način, i o novcu kojeg zaradimo, da ga zaradimo na halal način, i o poslu kojim se bavimo, da ga radimo na halal način nastupajući pravedno u našim postupcima prema drugima.

Pčela bira samo najbolji cvijet na koji će sletjeti. Ona čak neće da dira cvijet kojega je neka druga pčela već zauzela. To bi značilo da ne otima tuđe i da će svakoga stići njegova nafaka.

Dalje kaže: „iz nje izlazi ono što je dobro“

Pčela kada sleti na cvijet, uzme polena onoliko koliko joj treba, a zauzvrat opraši cvijet i Allahovom voljom podari mu život. Nijedan cvijet ne bi procvjetao da ga ne dotakne njen prah. Ona dakle uzme malo, a vrati mnogo više. Pa zar nije vjernik kao pčela? Zbog svoje skromnosti uzima malo, a zauzvrat zbog svoje darežljivosti daje puno.

Dalje, „Pristane lijepo na cvijet“

Ako proučavamo pčelu, saznajemo da ona ne sjedne cijelom težinom na cvijet, jer bi onaj tučak u cvijetu slomio se. Ona i dalje maše krilima, i dotakne cvijet samo onoliko koliko joj je potrebno da uzme polen.

Kako to možemo sa nama povezati? Ako mi stalno naređujemo zahtijevamo i zahtijevamo, onda ljudi koji nas vole – naši prijatelji, supruge, djeca … – oni se slome. Kad vršimo preveliki pritisak na nekoga ko to ne može podnijeti, slomi se.

To nas uči da iskazujemo blagost u ophođenju prema drugima.

Nekad pčele odu i kilometrima daleko od svojih kućica da bi došle na određeni cvijet. I kad se vrate, ostale pčele znaju tačno gdje je bila. Ona bukvalno ostavlja trag, daje ostalima navigaciju kako da dođu do tog područja. A ne krije se, ne čuva to za sebe, jer zna da neće njena nafaka otići ako i druge pčele dođu, nego će svi zajedno imati koristi od toga.

Kod nas, kad nekome ide dobro u životu, mi postanemo ljubomorni. I čak i ako nama ide dobro, pobrinemo se da neko ne sazna kako smo to postigli. Gledamo se kao konkurente, ne želimo pomoći jedni drugima misleći da će nam neko nafaku oduzeti.

Allah nas kroz primjer pčele uči da budemo korisni i sebi, i onima oko sebe, ali iznad svega toga, da budemo korisni zajednici i džematu. Neka nas Allah učini onima koji su savjesni, onima koji razmišljaju i onima koji čuvaju džemat i doprinose džematu i zajednici. Amin.