Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja.

Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe, sljedbenike dini-islama i Poslanikovog sunneta.

Muhammed, a.s., često je sanjao istinite snove koje je onda pričao ashabima kako bi iz toga uzeli pouku.

Tako im je jedne prilike ispričao sljedeće:

„Jedne noći došla su mi dva mladića i rekla: – Hajde, pođi s nama! Ja sam se odazvao i krenuli smo. Na jednom mjestu sreli smo čovjeka koji je klečao na koljenima, a drugi je držao kamen u ruci i onda ga udarao kamenom po glavi tako da bi mu raspolovio glavu, a kamen kojim ga je udario otkotrljao bi se daleko od njega. Zatim bi onaj što je udarao kamenom otišao po kamen i kada bi se vratio, kod onog prvog bi se glava vratila u prvobitno stanje, a onda ga je on opet udario kamenom i to je stalno ponavljao. Upitao sam mladiće koji su bili sa mnom: – Subhanallah, šta je ovo, zašto onaj čovjek udara kamenom drugog i zašto to stalno ponavlja? Umjesto odgovora, oni su mi samo kazali: – Idi dalje.

Krenuli smo dalje i naišli na još čudniji prizor. Neki čovjek bio je obješen za potiljak, a iznad njega je stajao drugi čovjek koji je u ruci držao željeznu kuku i onda bi je provlačio kroz obraz obješenog čovjeka i otkidao mu meso sve do potiljka, i tom prilikom bi mu oko potpuno uništio, a onda je isti postupak ponovio na drugom obrazu i to je neprestano činio. Ja sam upitao moje saputnike: – Subhanallah, šta je ovo, zašto onaj čovjek onako muči svezanog čovjeka?

 

Oni su opet samo rekli: – Idi dalje.

Nakon toga prošli smo pored mjesta na kojem je bila ogromna provalija koja je ličila na peć i iz nje smo čuli glasove i krike. Kada smo pogledali, vidjeli smo muškarce i žene potpuno nage, gole, kako se prže u tom grotlu. Otvor tog grotla bio je jako tijesan, a njegovo dno vrlo prostrano i kad god bi se plamen povećao i krenuo prema otvoru, na njemu su bili ti muškarci i žene koje je plamen nosio skoro do samog izlaza i onda opet vraćao nazad, na dno. Kada sam svoje drugove upitao šta znači taj prizor, oni su samo kazali: – Idi dalje.

Nakon toga naišli smo pored rijeke čija je voda bila crvena poput krvi. U rijeci je plivao neki čovjek koji je želio izaći na obalu, međutim, na obali je stajao drugi čovjek sa kamenom u ruci i kada bi se onaj približio obali i otvorio usta, čovjek s kamenom bi mu stavio kamen u usta i on bi se vratio u rijeku i tako je stalno činio. Na moje pitanje šta znači taj prizor, moji saputnici su ponovili svoje riječi: – Idi dalje.

U nastavku našeg putovanja sreli smo čovjeka koji je bio vrlo ružnog i zastrašujućeg izgleda. On je raspaljivao vatru i obilazio oko nje. Upitao sam saputnike ko je taj čovjek i zašto to čini, a oni su mi samo rekli: – Idi dalje.

 

Nakon toga naišli smo na bašču punu raznovrsnog cvijeća, a u sredini te bašče sjedio je čovjek koji je bio toliko visok da mu nisam mogao vidjeti glavu, a oko njega je sjedilo mnoštvo djece. Kada sam svoje saputnike upitao šta znači taj prizor, oni su opet ponovili: – Idi dalje.

Nedugo zatim došli smo do ogromnog stabla koje je imalo jako korijenje i krošnjate grane. Nikada prije nisam vidio tako lijepo stablo. Moji saputnici su mi rekli: – Penji se na stablo! Popeli smo se i odjednom smo se našli pred kapijama velikog grada čije su zgrade bile sagrađene od zlata i srebra. Pokucali smo na kapiju i neko nam je otvorio vrata. Kada smo ušli, prvo što smo vidjeli bili su ljudi čija je jedna strana bila lijepa, a druga jako ružna. Moji saputnici su im naredili da idu do rijeke koja je proticala kroz grad i da se okupaju. Oni su to učinili, a kada su izašli iz rijeke koja je bila bijela poput mlijeka, nestalo je ružnoće na njima i pojavili su se u najljepšim likovima.

Zatim su se moji saputnici okrenuli prema meni i rekli: – Ovo je Džennet koji je Allah obećao vjernicima!.

Jedan od njih je rekao: – Ja sam melek Džibril!, a drugi: – Ja sam Mikail.

Bilo mi je drago što su mi se predstavili, a onda sam ih upitao za sve one prizore koje smo vidjeli, pa su mi kazali:

– Što se tiče čovjeka koji je klečao i kojem je onaj drugi čovjek kamenom razbijao glavu, to je zapravo musliman koji je nemaran prema Kur'anu i namazu i koji namaz ne klanja u njegovo vrijeme.

A čovjek koji je bio obješen za potiljak i kojem je drugi čovjek željeznom kukom odvajao kožu i meso sa lica sve do potiljka, to je čovjek kojem se Allah smilovao i pokrio mu sramote, a on umjesto da zahvaljuje Allahu, izađe iz svoje kuće i obznanjuje svoju sramotu i širi laž među ljudima.

Što se pak tiče golih muškaraca i žena koji su gorjeli u onom grotlu, to su bludnici koji su bili ogrezli u grijehu i koji nisu imali ni trunke morala ni časti.

Što se tiče čovjeka koji je plivao u rijeci poput krvi i kojem je, kada je želio izaći na obalu, drugi čovjek stavljao kamen u usta i vraćao ga nazad u rijeku, to je čovjek koji je uzimao kamatu i nepravedno trošio imetak drugih ljudi koji su oni u znoju i krvi zaradili.

Što se tiče čovjeka zastrašujućeg izgleda koji je raspaljivao vatru i obilazio oko nje, to je bio Malik, čuvar Džehennema, koji priprema vatru za nevjernike i grješnike.

A onaj čovjek visokog rasta koji je sjedio u bašči, to je Ibrahim, a.s., a mnogobrojna djeca koja su sjedila oko njega zapravo su sva djeca koja umru u prirodnoj vjeri prije punodobnosti.

Što se pak tiče onih ljudi čija je jedna strana bila lijepa, a druga ružna, to su oni kod kojih su dobra i loša djela bila podjednaka, pa im je Allah oprostio i pobrisao loša djela.

Zatim su meleki pokazali rukama prema jednom uzvišenom mjestu i rekli: – Ovo je, Muhammede, tvoje mjesto u Džennetu.

Ja sam podigao glavu i vidio nešto poput bijelog oblaka i rekao sam melekima: – Dozvolite mi da odmah sada nastanim mjesto koje meni pripada.

Oni su odgovorili: – Ne još, ti nisi upotpunio svoj dunjalučki život, a da jesi, sigurno bi nastanio mjesto u Džennetu koje ti pripada.“ (Buharija)

Navedenom hadisu nisu potrebni muhaddisi da bi ga protumačili.

Sve je jasno samo po sebi.

Nikome od  nas nije potreban tumač da nam protumači.

Svako od nas može protumačiti navedeni hadis.

Svako od nas, ako želi iskreno sobom da se pozabavi, može proanalizirati navedeni hadis i iskreno samog sebe upitati: – Ima li mene u nekoj od navedenih skupina, da li sam sebe prepoznao u nekome od onih ljudi koje je Poslanik vidio u snu?!

Nemarnost prema Kur'anu i namazu i neklanjanje namaza u njegovo vrijeme bilo je uzrokom kazne prvog čovjeka kojeg  je Poslanik vidio u snu.

Obznjanjivanje sramote i širenje laži među ljudima bilo je uzrok kazne onom drugom.

Blud i nemoral, nedostatak stida i gubljenje časti bili su uzrok kazne onih trećih koje je Poslanik vidio.

Kamata i prisvajanje tuđeg imetka onog četvrtog su odvele u propast.

A one kod kojih su dobra i loša djela bila podjednaka, rijeka džennetska je sprala njihova loša djela.

A čovjek ima mogućnost izbora i sam bira šta će u životu raditi i šta će od svog života uraditi.

Draga braćo, ne budimo nemarni prema Kur'anu i namazu! Ne budimo nezahvalni Allahu i ne govorimo laži! Ne uzimajmo kamatu i ne približavajmo se bludu!

Allaha molimo za dobro dunjaluka i Ahireta, da nas sačuva patnje u vatri, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

 

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.”

Er-Rahman, 26.-27.

Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja.

Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe, sljedbenike dini-islama i Poslanikovog sunneta.

Nekada davno, jedan pravedni kralj, pozvao je sve mudrace u svome kraljevstvu, te je zatražio od njih jednu stvar. Želio je da mu smisle neki slogan kojeg će napisati iznad prijestolja i zbog kojeg će se osjećati zadovoljnim, u kakvom god stanju bio.

Kada su mudraci došli on im reče: – Želim da mi napišete mudrost da me inspiriše i zadovolji svaki put kada sam u ljutnji, da mi pomogne u vođenju države, te da mi bude opomena kada sam u stanju radosti i sreće!

Mudri i umni ljudi napustiše dvorac zabrinuti pitajući se: – Da li je moguće da smislimo mudrost koja će kralju biti od koristi u svakom stanju i u svakoj okolnosti? Zar je moguće izmisliti slogan koji će tužnog kralja usrećiti, sretnog učiniti prisebnim, i biti aktuelan cijeli kraljev život?

Vratiše se mudraci nakon nekoliko dana sa brojnim mudrostima. Iščitaše ih kralju, ali on ne bi oduševljen niti jednom, sve dok kralju ne dođe jedan od mudraca noseći cedulju na kojoj bijaše napisano:  – Sve će ovo neminovno proći!

Kralj pažljivo pročita rečenicu nekoliko puta, pa pogleda u mudraca.

Mudrac, vidjevši da kralj ne razumije poruku, reče: – Kralju! Dunjaluk je varljiv i promjenjiv, pa ko misli da će biti imun na njega neka zna da je u velikoj zabludi. Doći će sretni dani, ali će neminovno proći. Bit će i tužnih dana u kojima se srce para, ali će i tuga kad-tad` proći. Možeš stići do najvećih visina, ali Allahov zakon kaže, da će sve završiti i proći.

Neki ljudi, kralju, kada posrnu, ispune Zemlju vriskom i suzama i misle da je njihov musibet najveća katastrofa i kraj svijeta. Zbog takvog stanja imaju uske vidike, pa ne vide ništa što bi im dalo imalo nade. Kada bi oni bili svjesni činjenice da će sve neminovno proći, ne bi gledali na svoje stanje kao propast.

Drugi opet, zadesi li ih neka sreća, uzdižu se toliko visoko misleći da će njihovo stanje vječno da traje i na osnovu toga bivaju zaneseni i na svijet gledaju nerealno.

A mudrost je, kralju, da se svi osjećaji, i dobri i loši, gledaju na način da će sve neminovno proći. 

Kralj se zadovoljan nasmija i naredi da se ovaj natpis stavi, ne samo iznad njegovog prijestolja, nego na svim trgovima njegove kraljevine. Neka se prisjeti, svako ko ga vidi, da će njegovo stanje, kakvo god bilo, neminovno proći.

Stanje, kakvo god da je trenutno, u nekom trenutku prestat će da bude sadašnjost i postat će prošlost.

Poslije sreće dolazi belaj i obratno, poslije tuge dolazi radost i obratno, sve neminovno prolazi, jedno na drugo se naslanja i zamjenjuje, kao što noć dan zamjenjuje i dan na noć se naslanja.

Sve će neminovno proći, samo je pitanje kako se živi insan ponaša u datim trenucima; kakav je u nesreći a kakvog je ponašanja kad ga radost obuzme.

Svi se ljudi znaju radovati svojoj trenutnoj radosti, svako na svoj način, neko manje a neko više.

I u nesreći svako tuguje na sebi svojstven način.

Ali, sve će neminovno proći i postati prošlost.

A prošlost, koja je – kako kažu – učiteljica života, nudi mnoštvo primjera i govori o onima koji su bili i čije vrijeme je prošlo.

Kraljeva je ovaj svijet zapamtio mnogo, a na neke od njih ni pomen nije sačuvan.

Sve je neminovno prošlo i nestalo.

Ostao je pomen na neke od njih, a djela njihova su otišla sa njima.

Ovaj svijet vječan nije, jer sve na njemu neminovno će proći; dani su ovdje kratki da bi se čovjek dugo radovao.

A poslije radosti dolazi tuga.

A onda kada se tuga nastani živi insan pomisli kako su se svi belaji ovog svijeta sručili na njegova pleća.

Živi insan pomisli da niko drugi nije u većem belaju, jer čovjek tuđi belaj ne osjeća, njegov ga boli.

Sreća i nesreća, radost i tuga, stanja su koja svakog od nas čekaju ili smo ih već proživjeli, i sreća i nesreća će nas pratiti dok je i nas.

Sretni i nesretni periodi su sastavni dijelovi života našeg i teško je reći da postoji ijedan živi insan koji je uvijek bio sretan, koji nije osjetio težinu tuge i nesreće.

Ali, sve će ovo neminovno proći, pa i svijet ovaj će neminovno postati prošlost.

A život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, razonoda, uljepšavanje, međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima!

Ali i pored toga što su svi svjesni da će sve ovo neminovno proći, ljudi ipak ovom svijetu daju prednost.

A ovaj svijet za vjernika je kao zatvor, dok je za nevjernika kao džennet.

 

Zbog toga, vjernici na ovom svijetu osjećaju tjeskobu, dok nevjernici bezbrižno uživaju i ne prezaju od bilo kojeg grijeha.

Vjernici na ovom svijetu, i u trenucima tuge osjećaju tjeskobu, a u trenucima radosti njihova radost nije beskrajna.

Radost nije potpuna, jer će sve neminovno proći i radosti će nestati, a ni tugu vjernik ne doživljava kao propast, jer će i takvo stanje proći.

„Čudno je stanje vjernika,zaista je za njega uvijek dobro,a to nema niko osim vjernik.Ako ga zadesi nešto lijepo,zahvali se Allahu pa bude dobro,a ako ga zadesi nekakva nedaća,on se strpi pa mu opet bude dobro.“

Hutbu ćemo završiti rečenicom koju je Ibn Omer, r.a., govorio  koja glasi: „Kada omrkneš ne očekuj sabah, kada osvaneš ne očekuj noć, i uzmi od zdravlja za bolest i od života za smrt!“ (Buharija)

Allaha molimo za dobro dunjaluka i Ahireta, da nas sačuva patnje u vatri, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Hvalimo Allaha Koji podario lijep život onome koji čini dobro. Selamimo i donosimo salavat na Poslanika, a.s., koji je praktično pokazao kako treba da živimo.

Allah dž.š. kaže: „Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi prema boljem što su činili“ (Nahl, 97). Ovo je obećanje Uzvišenog svakom ko radi dobro, a taj rad bude suglasan Kitabu i sunetu Poslanikovom, bio muškarac ili žena, a srce mu je vjerom ispunjeno. Takav će proživjeti lijep život na dunjaluku i dobit će nagradu najljepšu na ahiretu. Lijep i ugodan život obuhvata sve blagodati koje napajaju naša srca na dunjaluku i koja se vesele ahiretu.

Imam Ahmed bilježi od Abdullaha ibn Omera, r.a. koji kaže da je Poslanik rekao: „Ugodan i lijep život ima onaj koji se pokorio, koji ima nafake koliko mu je dovoljno za osnovne potrebe i zadovoljan je onim što mu je Allah dž.š.dao“. Muslim bilježi od Enes ibn Malika da je Poslanik rekao: „Zaista Allah neće učiniti nikakvu nepravdu iskrenom vjerniku za dobra djela, dajući mu dobra na dunjaluku i nagrađujući ga za dobra na ahiretu. A što se tiče nevjernika, oni će za svoja dobra djela biti nahranjeni na dunjaluku, ali kad dođu na ahiret, neće imati nijedno dobro djelo za koje bi mu se dalo neko dobro“. Lijep život na dunjaluku kojeg vjera nudi je život bez grijeha.

 

Sa stajališta IMANA, grijeh je nevjerovanje u Allaha, poricanje Njegovih svojstava i imena, nevjerovanje da je On sudac i ravnatelj svjetovima, Gospodar života i smrti, izvor nafake, te da je svakom biću odredio lik, svrhu i smisao postojanja. Kako imati lijep život, a ne znati odgovoriti ko je Stvoritelj, ko upravlja i kome se sve vraća?

Kako imat lijep život a biti stalno nezadovoljan nafakom zbog nevjerovanja da joj je Obskrbitelj izvor? Nema ljepote u životu ni onaj koji smisao traži izvan vjere jer smisla izvan nje nema. Sa stajališta ISLAMA- predanosti, grijeh je nevjerovanje i nepriznavanje tevhida kroz kelime-i-šehadet, neprakticiranje namaza, posta, zekata, odbijanje da se iz imetka izdvaja obavezno i neprakticiranje hadždža. Život u neravnoteži nije lijep, a vjera obredima svojim nudi i uspostavlja ravnotežu u čovjeku i njegovom životu. Život bez namaza, posta, zekata…je težak život jer je to život unutarnje praznine i stalnog nezadovoljstva. Ko bude činio dobro, a prvo na redu dobro koje treba činiti su obredi, imat će lijep život na oba svijeta. Sa stajališta AHLAKA, grijeh su unutarnji grijesi prema ljudima i prema sebi koje Gazali imenuje kao bolesti duše i srca. Ti unutarnji grijesi za koje ne slijedi sankcija na dunjaluku a koji će na ahiretu biti kažnjeni, čovjeku donose težak život jer kakav je to život kad je pritisnut zavidnošću, ohološću, škrtošću, egoizmom, potvorom, smutnjom, sumnjičenjem, ogovaranjem itd.

Lijepo je živjeti neopterećen tuđim uspjehom, ne biti umišljen i smatrati se vrijednijim od drugih. Darežljivost uljepšava život. Pokrivati tuđe sramote i nedostatke znači zarađivati sebi ljepotu ahireskog življenja. Ko bude činio dobro, a lijepa riječ je dobro, imat će lijep život. Vjera nas takvom životu vodi. Sa stajališta ŠERIJATA, grijeh je prekoračenje Allahovih granica i ne slijeđenje Poslanika Njegovog. Može li neko ko ne poštuje granice tvrditi da lijepo živi?

Može li neko ko se s alkoholom druži tvrditi da ima lijep život? On je majka svih zala pa nikakvo dobro u njemu nema i nikakvu ljepotu u život ne unosi. Posljedice druženja s alkoholom su: gubljenje imana jer Poslanik veli: „Ko pije alkohol svjetlo imana izaći će iz njegova srca“. Ne prima mu se dova. Poslanik veli: „Onome ko uzme u ruku alkohol s namjerom da ga pije neće biti primljena dova kod Allaha“.

Ko bude činio dobra djela imat će lijep život na dunjaluku i još ljepši na ahiretu. Alkohol ne donosi nikakvu ljepotu ni ugodu ni na jednom svijetu. Može li neko ko se sa drogom druži i u ovisnost srlja imati lijep život. On ima samo košmar i patnju. Vjera nas uzvišena uči da sve što je štetno po čovjekovo zdravlje i život strogo je zabranjeno. Droga je zlo, porok, a vjera i objava lijek su za čovjeka. Kad naiđeš na izazov i problem u životu traži rješenje a ne od problema bježanje. Nema ljepote življenja u nijednom grijehu a pogotovo ne u onom koji uništava i naš dunjaluk i naš ahiret. Sreća na oba svijeta stanuje u dobrim djelima. Može li neko ko živi u stalnom strahu da će biti otkriven da je prisvojio tuđe, da je ukrao imati lijep život. U poštenju je lijep život a u nepoštenju patnja i stalni strah. Allah dž.š. postavio je granice i onaj ko bude unutar njih živio i dobra djela činio imat će lijep život na ovom i nagradu na onom svijetu. Svako prekoračenje granice oduzima od naše dunjalučke ugode i udaljava nas od bašči džennetskih. Svaki grijeh nesreća je za nas, zato ne činimo ništa što će oduzeti ljepotu iz našeg života. Uzvišeni Bože pomozi nam da budemo od onih koji će ljepotu života uživati na oba svijeta. Amin.

 

Govorit ću par riječi o  upečatljivoj i nenadmašnoj ljubavi ashaba prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Neka to bude još jedna lekcija istinske ljubavi, koja će nam pojačati želju za slijeđenjem njegova sunneta i samim time ostvarivanja prava za njegov šefa'at, na Dan kada čovjeku neće koristiti imeci i djeca, već samo jačina imana i dobra djela!

Braćo, podsjećam sebe i vas na dio 6. ajeta Sure Al-Ahzab:

Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je preči mu'minima od njih samih sebi, a njegove supruge su njihove majke…

Ashabi, ta najbolja i najiskrenija generacija muslimana, koja je islam učila od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vrijeme spuštanja Objave, generacija koja je imala čast da se druži sa Allahovim miljenikom, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i u njegovo vrijeme se žrtvuje imecima i životima na Allahovu, dželle še'nuhu, putu pokazala je najviši stupanj ljubavi prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.

– Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Sevbana, radijallahu nahu, oslobodio ropstva, prepustio mu je na volju da ostane kod njega ili da ide sa babom i rođacima, koji su došli po njega, u Jemen. On je odabarao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U predaji koju bilježi imam Begavi stoji: „Sevban, radijallahu anhu, oslobođeni rob Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ga je puno volio, jednoga dana je došao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alajehi ve sellem, potpuno blijed. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Sevbane, jesi li to bolestan?” Reče: “Allahov Poslaniče, dobro sam i nisam bolestan, već te nisam vidio, a kada te ne vidim, mnogo mi nedostaješ. Sada sam potpuno miran. Ali, kada se sjetim Ahireta, bojim se da te neću vidjeti, pošto ćeš ti biti sa Allahovim poslanicima, alejhimus-selam, a ako ja uđem u Džennet, biću na stepenu nižem od tvoga, a ako ne uđem u Džennet, nikada te neću ni vidjeti.” Nakon toga su objavljeni 69.  i 70. ajet Sure An-Nisa’:

Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku biće u društvu poslanika, iskrenih, šehida i dobrih, kojima je Allah milost Svoju darovao, a dobro li je to društvo!(69) To je Allahova blagodat, a dovoljno je to što Allah sve zna.(70)

-Talha ibn Ubejdullah, radijallahu anhu, je nakon bitke na Uhudu dobio nadimak „Živi šehid“. Historijski izvori bilježe da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u bici na Uhudu u jednom trenutku ostao sam u okruženju Mušrika, sa svega jedanaest ashaba. Braneći Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njih deset je postiglo šehadet, a Talha ibn Ubejdullah, radijallahu anhu, je na kraju ostao sam sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su mušrici bili sigurni da će ubiti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, hrabri Talha, radijallahu anhu, im se odupire i odbija napade, štiteći svojim tijelom, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tom prilikom je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, izbijen zub i ranjen je u čelo i usnu, lice mu je bilo krvavo, a bio je veoma umoran i iscrpljen. Kaže Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu: “Kada smo prišli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu pomognemo, naredio nam je da to prvo učinimo Talhi, radijallahu anhu, koji je tom prilikom zadobio sedamdeset i devet rana sabljama, kopljima i strijelama.

Kad smo mu prišli, našli smo ga u jarku, bez svijesti, a ruka mu je bila odsječena.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslije imao običaj kazati: “Ko želi da vidi šehida koji hoda po Zemlji, neka gleda Talhu bin Ubejdullaha!” A Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, je kada bi neko spomenuo Uhud, obično kazao: “Taj dan je bio Talhin dan.”

– Nakon što se Medinom proširila vijest o smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ustao je Bilal ibn Rebbah, radijallahu anhu, prvi muezzin u islamu da prouči ezan i time izvrši svoju dužnost, kojom ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadužio. I započeo je ezan, ali kada je vidio da u mihrabu nema Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, okrenu se prema njegovoj kući, iz koje on nije izlazio, pa osjeti veliku prazninu i samoću, jer ostade bez svoga učitelja, vođe i Poslanika, pa kako da dovrši ezan? Nekako je proučio prvi dio ezana, ali kada dođe do riječi ”Ešhedu enne Muhammeden resulullah (Svjedočim da je Muhammed Alahov Poslanik)”, u njemu nestade daha i ne mogaše proučiti više ni riječi. Zajeca, a u plač briznuše i svi prisutni ashabi. Bolje reći, plakala je čitava Medina. Bilal, radijallahu anhu, se u plaču baci na zemlju i ostade na njoj ležati. Kako da bude muezzin, a nema njegova imama? Bilal, radijallahu anhu, reče da nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti neće i ne može više učiti ezan. Upita ga Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu: ”Pa ko će nam onda učiti ezan?” Bilal, radijallahu anhu, mu reče da sebi nađu drugog muezzina. Tako utihnu Bilalov, radijallahu anhu, ezan u Medini.

Velika je blagodat, na nas braćo i sestre što smo pripadnici ummeta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i što idemo jasnim putevima islama i što će se on, sallallahu alejhi ve sellem, zauzimati za nas na Sudnjem danu. Zbog toga nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preči i od nas samih sebi.

Ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, se ogleda u slijeđenju njegova sunneta, a zlatna generacija ashaba nije postavljala pitanja i potpitanja na ono što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, tražio od njih ili što im je zabranjivao, jer su bili uvjereni da وَمَا يَنطِقُ عَنِ الْهَوَى “on ne govori iz svoga hira” (Suretu En-Nedžm, 3.) i sve što je govorio on je na najljepši način primjenjivao u svome svakodnevnom životu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je upozorio da je postavljanje mnogobrojnih pitanja od strane naroda kojima su dolazili poslanici prije njega bilo uzrokom njihovog dalaleta i grijeha.  Prenosi Abdullah ibn Hišam, radijallahu anhu: “Bili smo kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je uzeo za ruku Omera ibn El-Hattaba, pa mu Omer reče: “Allahov Poslaniče, draži si mi od svega, sem od mene samoga sebi!” Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, sve dok ti ne budem draži od samog sebe!” Pa mu je Omer rekao: “Sada si mi tako mi Allaha draži od mene samoga sebi!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Sada, Omere!” (Buharija)

Prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Niko od vas neće biti pravi mu'min, dok mu ne budem draži od djece, roditelja i svih ljudi!“ (Buharija)

Prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kod koga budu tri svojstva, osjetiće slast imana: Da mu Allah i Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem), budu draži od svega mimo njih, da voli nekoga samo u Allahovo ime i da mrzi povratak u nevjerstvo, kao što mu je odvratno da bude bačen u vatru!” (Buharija)

Zapitajmo se  braćo da li posjedujemo troje pomenuto u hadisu, te da li u nama ima slasti imana ili islam doživljavamo kao dio naše tradicije, sredstvo kojim se vješto koristimo i plašt iza kojeg se krijemo!? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Allahov, subhanehu ve te'ala, Miljenik, onaj koji poziva Allahu, čvrsta veza na putu prema Stvoritelju, opominjač, donosilac radosnih vijesti, onaj koji ljudima ukazuje na spas, tumač Kur'ana, onaj koji uspostavlja Allahov, dželle še'nuhu, Zakon, predvodnik poslanika, najbolji poslanik, naš predvodnik, zagovarač, poslanik čovječanstvu, spas i mir. Njemu je Allah, subhanehu ve te'ala, mimo drugih ljudi dao pravo šefa'ata (zagovaranja, zauzimanja), dao mu je Kevser (Izvor u džennetu) i na njega donose salavat Allah, dželle še'nuhu, i meleki, kao što stoji u 56. ajetu Sure Al-Ahzab:

Allah i meleki Njegovi donose salavat (blagoslov) na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite i vi na njega salavat i šaljite mu selam!

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na mene donese salavat, Allah na njega donosi deset salavata!” (Muslim)

Zato donosimo što više salavat na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer će svaki put na nas salavat deset puta donijeti Allah, subhanehu ve te'ala, a velika je to blagodat i zaštita za iskrenog mu'mina!

Hutba povodom rođenja poslanika Muhammeda, a.s.

Draga braćo!

„Vi u Poslaniku imate najljepši  uzor, za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi, na onom svijetu i koji Allaha često spominje“.  ( XXXIII:21.)

Put Islama i put Islamu je označen i trasiran (šehadetom) vjerovanjem: da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i Božiji Poslanik. Naš šehadet je sastavljen iz dva dijela.

Izgovaranjem prvog dijela šehadeta, vjernik iskazuje negaciju i potvrdu.

Negacijom odbija prihvatanje drugih božanstava, a potvrdom iskazuje i očituje da je Uzvišeni Allah Jedan, ne, na način broja, nego kao Onaj koji sudruga nema, nije rodio niti je rođen i niko Mu nije ravan. Allah je oduvijek  i zauvijek sa lijepim imenima, (esmau-l-husna), sa svojstvima  bića (es-sifatu-zatije), i svojstvima savršenstva  (es-sifatu-subutije).

Izgovaranjem prvog dijela šehadeta vjernik zaogrće svoje imansko biće i tako vjerujući potvrđuje da:

• Allah dž.š., upravlja svim stvorenjima (tevhidu-r-rububije).
• Samo Njega obožavamo, i da naše ibadete ne upućujemo nikome drugom osim Njemu (tevhidu-l-uluhije).
• Njemu pripadaju svojstva savršenstva i lijepa imena, te da ništa od toga ne pripisuje nikome od stvorenja (tevhidu-l-esmai vesifat).

 

Izgovaranjem drugog dijela šehadeta mi vjerujemo i svjedočimo da  je  Muhammed, a.s., Božiji rob i Božiji Poslanik.

Poslanstvo je dar Božiji. Ne može se steći niti naslijediti. Bog ga daje kome On hoće. „Bog najbolje zna kome će dati svoje poslanstvo“. (XXII:75) Između ljudi Allah odabire poslanike kao donosioce radosne vijesti. Poslanici su  znak Božije milosti i ljudske potrebe. Oni su dužni da istinito i vjerno prenesu što im Bog stavlja u zadatak. Svojim osobinama, vrlinama i ljudskim vrijednostima poslanici su prepoznatljivi u svojim sredinama. Poslanje i misiju Allah, dž.š., predaje u ruke najspremnijih, najodabranijih Božijih robova. Njihov zadatak je da  uče i opominju ljude bez obzira na izazove i poteškoće kojima budu izloženi.

Mu vjerujemo u sve poslanike i ne pravimo razliku između njih. Vjerujemo da su sačuvani od grijeha, da su iskreni, da su ljudima istinu govorili, pravu vjeru prenosili, da su mentalno i umno bili najobdareniji. U svojoj misiji i poslanju pejgamberi su od Boga dobivali  objavu, knjige ili suhufe.

Posljedni Božiji poslanik Muhammed, a.s., društvene prilike i okolnosti

Posljedni Božiji Poslanik Muhammed, a.s., je rođen u Meki u mjesecu rebiu-l-evvelu, u godini Slona. Muslimani svijeta pa i mi u Bosni i Hercegovini ovaj mjesec doživljavamo kao mjesec mevluda, rođenja našeg devletlije, resuli-ekrema, nebijji-muhterema Muhammeda, a.s.

On je Muhammed-hvaljenik, Ahmed-slavljenik, Mustafa-odabrani. Posljedni u nizu poslanika i pečat poslanstva. Allah, dž.š., kaže da ga je poslao kao milost svjetovima. Mi u to vjerujemo i zato ga slijedimo.

Znamo da je ispravnost prvog dijela šehadeta uslovljena upotpunjenjem i priznavanjem drugog dijela šehadeta.

Historijski izvori navode da je, prije pojave Poslanika, a.s., stanje i društveni ambijent u kojem su se nalazili predislamski arapi bilo haotično, vladao je nered. Nešto više od pet stoljeća nakon poslanika Isa'a, a.s., u društvu je vladalo odsustvo univerzalnih vrijednosti, dominirala je čovjekova izgubljenost u vremenu i prostoru. Društvo je odražavalo sistem nepravde, nemorala, nasilja, kidanja rodbinskih veza, nereda, pljačke, lihvarstva (kamate), ženska novorođenčad su ubijana (čedomorstvo), vladao je zakon jačeg, kufr i širk odražavali su društveni status, ljudi su bili prepušteni igrama, zabavi, bludu, nemoralu, laži, kocki, bacanju strelica, prevarama, gatanju (vračanju) i drugim negativnim društvenim porocima. Sve je ukazivalo na potrebu pojave Poslanika. Dolazak Poslanika i potreba njegove misije, a što je sunetullah, se iskazuje posebno u društvu koje je na najnižem stupnju razvoja i organizacije. To je princip Allahove milosti na zemlji. Trebalo je drušvenu tminu osvijetliti. Vjerodostojna predaja navodi da se rađanjem Poslanika na Zemlji  na nebu pojavi nova zvijezda. Tamu neba osvjetljavaju zvijezde, a tminu i mrak nevjerstva na Zemlji osvjetlavaju Pejgamberi (resuli), Vjerovjesnici (nebijji), evlije, pobožni i učeni ljudi.

 

Sunnet poslanika Muhammeda, a.s.

Kada spominje poslanike Kur'an  navodi  njihova imena i potvrđuje da su slati svojim  narodima, dok za Muhammeda, a.s. Kur'an kaže: „Muhamed je resulullah“  (XLVIII: 29) i potvrđuje da je poslan svim ljudima. „I mi smo te poslali kao milost svim svjetovima“. (XXI:107) Naredbom: “O vjernici budite pokorni Allahu i slijedite put pejgambera“, (IV:59) i konstatacijom: „ko slijedi Pejgambera on se pokorava Allahu“, (IV:80) te, „što vam dostavi Poslanik prihvatite, a što vam zabrani odbacite“, (LIX:9), i drugim mnogobrojnim ajetima potvrđuje se da je sunnet, praksa Poslanika, a.s., drugi izvor Šerijatskog prava. To znači da Kur’ansko načelno propisivanje i obavljanje namaza, zekata, hadždža, halal trgovine, uspostavljanje bračne zajednice i slično, nije moguće   razumjeti i prakticirati bez saznanja i načina na koji je to izvršavao posljedni Poslanik Muhammed, a.s. Na toj osnovi hanefijska ulema je klasificirala sunnet kao:  sunnet Objavu (Vahj), pritvrđen i ne pritvrđen sunnet (muekkede i gajri muekkede) i sunnet kao mustehab.

 

Poslanikova misija i praksa se temeljno bazirala na dva principa:

Prvi: vjerovanju, akaidu, (tewhidu), vjeri u Jednog Boga, dž.š.

Poštovane džematlije, vama je poznat  hadis u kojem Poslanik, a.s., veli: „Nema ni jednog roba koji kaže la ilahe illallah (nema boga osim Allaha) i umre na tom, a da neće ući u Džennet. ( Buhari, Muslim)

Drugi: čuvanje jedinstva ummeta, zajednice muslimana kroz džemat i njihovo institucionalno organiziranje. Poslanik je odabirao, slao i imenovao svoje izaslanike za institucionalno predstavljanje i organiziranje, kako vjerskih tako i društvenih poslova. Samo kao ilustraciju navodimo slanje Muaz ibni Džebela u Jemen, Ebu Bekra kojeg izabire za predvođenje džemata i za vođu hadždža i organizaciji Bejtu-l-mala, gdje se pored vjerske naglašava i društvena dimenzija.

 

U jednom hadisi-šerifu koga prenosi Omer b. Hatab  se navodi da je Poslanik, a.s. rekao: „Savjetujem vam da se držite mojih ashaba, zatim onih poslije njih, pa i onih poslije njih. Obavještavam vas da će se u budućnosti raširiti laž do te mjere, da će se čovjek zaklinjati za nešto, za što nema potrebe da se zaklinje. Želit će da svjedoči, iako  se svjedočenje neće tražiti  od njega. Upozoravam vas, da kada se čovjek osami sa ženom kojoj nije mahrem sa njima je šejtan treći. Čuvajte džemat i  ne razjedinjujte se. Šejtan upravlja sa onima koji napuste džemat, jer u složnom džematu nema prostora za njeg.

Ko želi da zadobije Božiju milost (džennet) neka je aktivan u džematu. Koga sretnim čini njegovo dobro djelo, a loše žalosti, taj je vjernik“. (Tirmizi, hadis je hasen sahih).

Traganje za dobrim djelom je inspiracija i prilika da čovjek postigne cilj i smisao svog života. U suri Mulk Uzvišeni veli: „Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast. On sve može. Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao ko je od vas najboljeg djela. On je Silni, Onaj koji prašta“. (LXVII:1-2)

Povjesni primjer su muslimani Španije (Andalusa) koji su vjeru, znanost, kulturu i umjetnost podigli na najviši stepen ljudske vrijednosti, te unatoč tome propali i nestali zbog unutarnjih slabosti, podjela i sukoba. To je slika današnjih muslimana svijeta. Pored prirodnog bogatstva, ljudkog potencijala, ekonomske moći, geostrateških pozicija koje imaju u današnjem svijetu oni  ne predstavljaju i ne znače ništa.

 

 

RAZMIŠLJAJ!

Ebu Derda r.a kaže: „Tri stvari me nasmiju a tri rasplaču. Nasmijava me čovjek koji se nada dugom životu i odgađa činjenje dobra a smrt za njim svuda traga, nasmijava me čovjek koji je nemaran spram obaveza a zna da neće biti zanemaren, nasmijava me i onaj koji je bezbrižan a ne zna da li je Stvoritelj s njim zadovoljan. Rasplakuje me spoznaja da svakog trena može doći kraj a ja nespreman za susret s Bogom, rasplakuje me spoznaja da bolesću ili nekim drugim uzrokom mogu biti onemogućen da činim dobro, i rasplakuje me pomisao na dan kada ćemo tragati za Gospodarom svjetova i čekati njegovu odluku o mom vječnom boravištu.“ Razum je, draga braćo osobenost, a razmišljanje vjernikova obaveza i sastavni dio vjere. razmisljajući o suštini vjere, o čovjekovom životu i njegovoj zemaljskoj misiji Hasan el Basri zaključuje: „Najbolja pobožnost je takmičit se u pobožnosti“. Pobožnost, dakle nije samo vanjska manifetsacija vjere. Razumjeti pobožnost kao samo vanjsku manifestaciju znači vjeru svesti na formu. A upravo razmišljanje o suštini vjere, pronicanje u tajne i svrhu ljudskost života i njegove zemaljske misije jest prvorazredna pobožnost. U nekim hikajama se čak govori: Jedan sahat dubokog promišljanja je bolje od klanjanja cijelu noć: „Knjigu koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njenim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni poruku primili“.

Nakon citanja ovog ajeta Hasan el Basri konstatuje: Tako mi Allaha nije čitanje Kur'ana i njegovo čuvanje samo nastojanje da se njegova slova tačno izgovore a ne vodi računa o granicama koje je postavio. Vi govorite: Čitav Kur'an sam pročitao i nijednog slova izostavio nisam. Ko to govori a nakon čitanja slovo objavljeno ne živi, laže. Jer ukoliko se zadržalo samo na riječi bez djela, on je, veli Hasan el Basri, tako mi Allaha čitav Kur'an zanemario. Kako razumjevate, pita on on nas kur'anski ajet: „Mi ćemo tebi teske riječi objavljivati“. Kako ga razumijevate ako ne shvatate da to znači objavljivat ćemo ti riječi koje će od vas tražiti trud i u životu vam kadkad uzrokovati teskoće. Kako razumjevate ajet: „Kada ti Kur'an čitamo ti čitanje njegovo slijedi“. Čime? Ti čitanje njegovo djelom slijedi. Čini ono što Kur'an traži a ostavi ono što Kur'an zabranjuje. Razmišljanje je ibadet. Jedan sahat dubokog promišljanja o suštini vjere, o covjekovoj zemaljskoj misiji, o tajni i suštini njegova života. Nikad, čini mi se, nije bilo važnije promisliti o našem stanju i iz toga izvući pouku, jer Allah dž.š. je dao nama razum kako bismo pouku uzimali iz onog što On nama objavljuje i onog što se oko nas događa. Pa evo ako razmišljamo u kakvom je stanju porodica u našem društvu, zaključak će biti: Njeno stanje je kriza. A evo ajet o kojem treba misliti: Vi niste bili živi kad je Jakubu a.s. smrt došla i kada je sinove svoje upitao- šta ćete poslije mene vjerovati. Rekoše: Vjerovat ćemo Boga svog i Boga otaca naših Ibrahima, Ismaila i Ishaka, Boga jednog i bićemo muslimani“. Primjer o kojem treba misliti kazuje nam da uz sve što činimo za dobrobit naše porodice u središtu našeg interesovanja treba biti vjera. Šta će poslije mene ostati u porodici, pita Jakub a.s. sinove svoje. Ostaće vjera kazuju oni i mi primjerom Jakuba a.s., a Uzvišeni kaže da su poslanici uzor ljudima, trebamo nastojati da iza nas u porodici ostane vjera a to znači da ostane čvrsta i stamena porodica kao garant našega postojanja i opstanka. Evo, razmislimo, u kakvom je stanju naša omladina. Ako se upustimo u avanturu dubokog promišljanja-pa ne mora biti ni duboko, može biti povrsno razmišljanje, zaključićemo da je stanje naše omladine grijeh a evo i ajet za razmišljanje: „Ženite neoženjene, i udajite neudate, robove i robinje a ako se bojite siromaštva pa Allah će vam iz obilja svoga dati. On uistinu sve može, on je neizmjerno dobar i sve zna.“ Allah dž.š. poziva da stupanjem u brak ne ciniš grijeh i da stupanjem u brak ukoračiš u ambijent kojeg Poslanik a.s. u hadisu naziva „pola vjere“. Znate da je rekao poslanik: „Brak je pola vjere“. Jedan sat dubokog promišljanja ali i izvlačenje poruke iz tog promišljanja i naše zajedničko djelovanje na saniranje problema koji nas vodi u propast je naša stroga obaveza. Evo, promislimo u kakvom je stanju društvo u cjelini. Brzo ćemo zaključiti da je naše društvo u stanju zabave.

A jedan uman čovjek, posmatrajući nas, nas Bošnjake napisao je: U našim nevoljama nas tješi zabava a ona je naša najveća nevolja. Ona nas sprečava da mislimo na sebe, ne primjetno nas uništava. Bez zabave mi bismo ostali u dosadi a dosada bi nas natjerala da činimo nešto korisno, no zabava nas obmanjuje i vodi neprimjetno u propast. I Allah dž.š. u knjizi koja je blagoslovljena, koju nam objavljuje, da bi o riječima njenim razmislili i da bi mi, razumom obdareni poruku primili kaže: „Ovaj svijet je igra i zabava, a onaj je bolji, on je vječan. Uzmite pouku o razumom obdareni“. Evo, promislimo u kakvom su stanju naše vođe, vjerske, političke, svake. Lahko ćemo zaključiti da su u stanju svađe a evo ajeta za razmišljanje: „Ja se bojim, kaže Harun svome bratu Musau, ja se bojim da ti ne kažeš-razdor si među sinove Israilove posijao i nisi ono što sam ti rekao uradio“. On je, Harun, čuvao zajedno Israelćane onda kada su se zlatnom teletu klanjali. Jedistvo nura će ih ponovo u okrilje pokornosti Bogu vratiti, ali ja sam, kaže Harun, njih sačuvao zajedno. Baš meni, veli Ebu Derda, nasmijava čovjek koji se nada dugom životu, odgađa činjenje dobra a smrt ga svugdje traži.

Baš me nasmijava onaj koji je nemaran spram obaveza a zna da neće biti zanemaren, bit će pitan za ono što mu je objavljeno. Bit će pitan i onaj u predsjedništvu, i onaj u parlamentu, i onaj na čelu vlade, i onaj u općini, i …svi ćemo biti pitani za svoje obaveze. Ne zanemaruj obaveze. Zamislite da svi ispunimo obaveze. Slika naša bi bilo dostojanstvo, ponos, koračanje naprijed u sigurnu budućnost. Ovako, još me nasmijava i onaj koji je bezbrižan a ne zna jel Allah njime zadovoljan. Uzvišeni Bože pomozi nam, nauči nas da mislimo. Amin.