Hutba -Šta nosimo na onaj svijet?

Kur’an, ta čitavom čovječanstvu poznata riječ na našem jeziku znači čitanje. Označava knjigu koja se čita a ono što se u njoj čita je uvijek i svakom aktuelno. Sadržaj Knjige koja se čitanje zove je za sva vremena i sve ljude. Knjiga je objavljena poslaniku, a on je prenio ljudima, čovječanstvu. Poslanik je bio prvi obavezan sve objavljeno živjeti, pa Allah ljudima kaže da im je dao Knjigu i Mudrost.

Pod pojmom Mudrost misli na poslanikovu praksu, sunnet, odnosno na Kur’an uživo. Kur’an čovjeka podučava svemu a posebno naglašava potrebu da čovjek sebi odgovori na pitanje: šta je moje? Da bi na to pitanje lakše i sasvim istinito odgovorio Uzvišeni je čovjeku sedždu naredio. Sedždom Gospodaru uči da čovjek nije ničemu i nikome gospodar pa tako zna da nije ništa moje vlasništvo, već svemu sam samo korisnik. Nisam vlasnik života, a sretan je onaj ko život iskoristi. Kakva je privilegija život iskoristiti, možete misliti ne pruža se ta prilika osim jednom.

Među nama žive ljudi koji život koriste ali i oni koji ga zloupotrebljavaju. Žive oni koji će biti sretni na kraju puta ali i oni koji će reći: „Kamo sreće da sam prašina bio“.

Život je poligon, put, na kojem svi imamo iste mogućnosti, sa poklonjenim resursima zaslužiti džennet ili resurse zloupotrijebiti ili ih neiskoristiti pa otići u džehennem. Život dakle nije moj, on je od Gospodara poklonjena mi blagodat. Nisam vlasnik djece, i ona su mi samo povjerena, kao blagodat i kao iskušenje. Dobro odgojena djeca su blagodat i trajno dobro. Dobro odgojeno dijete je put u džennet. Postoji, međutim, i mogućnost da dijete pred Gospodarom kaže: babo mi nije izabrao dobru majku, nije mi ime muslimansko dao i nije me ni harfu moje vjere naučio. Kakva je sreća i privilegija imati djecu kao trajno dobro, djecu kao zalog za Ahiret, djecu koja će nam i kad u mezare se nastanimo hedije slati i dobrima nas obasipati. Kad govori o imetku, tu Poslanik posebno naglašava da ne pomislimo da smo mu vlasnici i da ne padnemo u zamku pohlepe.

Čovjek je sklon tome pa on s.a.v.s. upozorava: “Čovjek govori, moj imetak, moj imetak, moj imetak, a tvoje je ono što pojedeš pa kroz tebe prođe, ono što obučeš pa podereš i ono što podijeliš pa ovjekovječiš“. Tvoje je dakle, ako život posmatramo kao cjelinu ono što podijeliš. I ashabe Poslanik pita: “Da li vam je draži vaš ili imetak vaših nasljednika? Naš odgovoriše. Pa vaše je ono što podijelite.“

Privilegija je dijeliti. Dijeleći imetak se na dunjaluku uvećava, a na Ahiretu čeka nas da nas u obilju dženneta ugosti. Privilegovani su oni koji imaju pa dijele, privilegovan je onaj koji daje u odnosu na onog koji prima vitre, privilegovan je onaj koji daje zekat, onaj koji kolje kurban, onaj koji pomaže one na Božijem putu, a posebna privilegija pripada onima koji mogu učiniti nešto za dobro, prosperitet i sreću zajednice. Sve dok ljudi piju vodu koju si doveo sadaka ti je i nagrada. Sve dok ljudi klanjaju u džamiji u čijoj si gradnji učestvovao gradi ti se kuća u džennnetu. Sve dok ljudi hode putem kojeg si gradio na putu si sigurnom.

ŠTA JE MOJE? Postavi to pitanje sebi ali zamisli da si na tabutu. Šta je tvoje osim ono što si drugom dao, osim ono što si podijelio. Tvoje je ono što ćeš putu dati a tuđe ono što će ograđeno ostati. Dragi brate nemoj propustiti priliku da s imetkom svojim ne zaslužiš džennet. Prema tome, ulažimo i u naš vakuf-fond, od kojeg se dajući u svrhu džamije, sami sebe obogaćujete Allah će zaista sagraditi kuću u Džennetu onome ko sagradi džamiju. Molim Allaha Uzvišenog da nam podari imetak koji ćemo dijeliti na pravom putu! Amin!