Islamska moralnost ima za cilj da izgradi ličnost koja razumije i prihvata ulogu čovjeka kao Allahovog, dž.š., namjesnika na Zemlji, tako što će biti spreman  da upravlja  prirodom unutar sebe i prirodom izvan sebe. Zadatak ahlaka je da čovjek bude što više čovjek, da u njemu dobra i pozitivna svojstva nadjačaju pokuđena, loša i ona svojstva koja su negativna.

Najbolji doprinos čovječanstvu je dobro odgojeno dijete. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio upitan: Koji je vjernik najboljeg vjerovanja? Odgovorio je: Onaj koji ima najljepši ahlak (moral). (Et-Tirmizi, 1162 i Ebu Davud, 4682).

Evidentno je da se vjernici kite velikim osobinama, kao što su: prijateljstvo, ljubav i pomaganje, naređivanje dobra, a dobro je sveobuhvatan naziv za sve ono što je poznato kao lijepo i ispravno, u vidu ispravnog vjerovanja, dobrih djela i pohvalnih moralnih osobina.

Ipak, naš najveći problem je odvajanje od djece, to je problem današnjice, gdje, dakle, imamo udaljavanje od njih, i odvajanje u svoje sobe, gdje nema zajednice, nema zajedničke hrane, ne dijele se zajednički problemi.

 

Earl of Rochester (1647 – 1680) o odgoju kaže:

• Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju.
• Možemo jasno vidjeti greške u odgajanju druge djece, ali  greške u odgajanju svoje  djece ne vidimo. Ili ih vidimo, ali pronalazimo opravdanje za njih.
• Nije dovoljno posaditi, treba i zalijevati!
• U razgovoru je uvijek najbolje koristiti blage riječi i jake argumente.

Kada se govori o današnjoj “epidemiji popustljivog odgoja”, to je današnja tendencija da se djeci dopušta baš sve. No, ne treba osuđivati ni takve ljude – oni se trude najbolje što znaju, pokušavaju u svojim roditeljskim ulogama biti bolji nego što su njihovi roditelji bili u svojima.

Da bi ljude oslobodio lošeg tretiranja prema djeci, koje vuče korijenje iz džahilijjetskog perioda, Poslanik, s.a.v.s., je posebno spominjao djevojčice, naređujući očevima i odgajateljima lijep odnos i posebnu pažnju prema njima i naročitu brigu za njihove probleme. Time bi istovremeno zaslužili ulazak u Džennet, postigli zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i ostvarili primjeren odgoj, učinivši im dobro na način sa kojim će Uzvišeni Allah biti zadovoljan, a što i Islam, uostalom, naređuje.

Govoreći o greškama koje su radili u džahilijetskom periodu, naročito prema ženskoj djeci,  Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko othrani dvije kćerke do punoljetnosti na Sudnjemu danu ćemo biti ja i on ovako!’ –pa je sastavio svoje prste.” Aiša r.a., kaže: „Jedan beduin došao je kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i rekao mu: Vi ljubite djecu, a mi ne ljubimo’! Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ja nisam kriv što ti je Allah iz srca uklonio milost!

Ebu Hurejre, r.a., kaže: „Poslanik je poljubio Hasana, sina Alijevog, u prisustvu Akre’ ibn Habisa Temimija, koji je kod njega sjedio, pa je ‘Akre rekao: Ja imam desetero djece i nisam nikad nijedno poljubio! Tada ga Poslanik, a.s., pogleda i reče: Ko prema drugima nije milostiv, – neće ni drugi biti prema njemu. Iz ovih navoda koje nam nudi onaj koji je čovječanstvu najljepši primjer, saznajemo da je predislamski period bio period grubosti, a daleko od nježnosti i samilosti i daleko od svijesti da je roditelju obaveza posvetiti se djeci, njihovom odgoju, podsticati ih na dobro, ličnim primjerom prije svega.

Naš Poslanik, s.a.v.s., dolazi u mjestu i u vremenu o kojem govori strahovita scena opisana u Kur'anu koja opisuje jedan od najstrašnijih načina zlostavljanja i ubijanja djece poznat ljudskom umu.

Predislamski Arapi su se stidjeli imati žensku djecu, pa su ih zakopavali žive čim bi došle na svijet. Istrgli bi ih iz ruku njihovih majki i hladnokrvno ponijeli ka mezaru:

وَإِذَا الْمَوْءُودَةُ سُئِلَتْ  بِأَيِّ ذَنبٍ قُتِلَتْ

“I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena?”

Da je Poslanik, a.s., bio odgojen ponajbolje bi mogao ilustrirati hadis: „Moj Gospodar me odgojio i najljepši mi je odgoj dao.“ Svakako da je, pored Kur'ana, njegov odgoj i ponašanje to što bi nas trebalo voditi kroz život. Uzvišeni Allah kada govori o moralu i odgoju Svoga Poslanika, s.a.v.s., kaže:

وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ

“Jer ti si, zaista, najljepše ćudi”

Bio bi brižniji od blagoga roditelja koji miluje glavu svoga sina kojeg ispraća. Tako Džabir ibn Semure, r.a., kaže: „Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., prvi namaz. Potom je izašao do svoje porodice pa sam i ja s njim izašao. Dočekala su ga djeca.

Počeo ih je milovati po obrazima, sve jedno po jedno. Pomilovao je i mene po obrazu. Osjetio sam svježinu ili miris njegove ruke, kao da ju je izvadio iz sefa prodavača mirisa.“

Odgojiti ljude da se u svim životnim situacijama ponašaju moralno i odgovorno – cilj je svakog kur'anskog ajeta i svake Poslanikove, s.a.v.s., izreke. Šta više, Poslanik, s.a.v.s., o jednoj od svojih zadaća na ovome svijetu kaže kako je i on poslan da bi ljudima izgradio i upotpunio njihove moralne osobine: Uistinu sam poslan da usavršim moral kod ljudi.

Poslanik izričito naglašava: Allahu je najdraži Njegov rob koji je najljepše naravi i odgoja.

Molimo te Allahu, pomozi nam u odgoju naše djece, neka Tvoja milost i ljubav prevada uvijek srdžbu i ljutnju. Molimo te Allahu učini našu djecu prvacima Ummeta! Allahu učini nas od onih sa kojima ćeš ti biti zadovoljan! AMIN

 

Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja.

Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe, sljedbenike dini-islama i Poslanikovog sunneta.

U prošlom hadisu koji govori o onima koje je Poslanik vidio u snu pomenuti su oni koji su bili nemarni prema namazu i Kur’anu, oni koji su bili bez stida i koji su širili laž, kao i oni koji su prisvajali imovinu drugih ljudi, odnosno, spomenuti su oni koji su kažnjavani i koji su zbog svojih loših djela nesretno okončali.

U jednom drugom hadisu, koji također govori o Poslanikovom snu, Muhammed, a.s., je ashabima opisao one koje je njihovo dobro spasilo.

Poznati i veoma često pominjani hadis kojeg prenosi Abdurrahman ibn Semure, r.a., koji veli da je jednog dana dok su ashabi sjedili u Medini, došao im Poslanik, a.s, i rekao da je sanjao jedan čudan san, a zatim je nastavio govoriti:

“Vidio sam čovjeka iz mog Ummeta kome je došao Melek smrti da mu uzme dušu. A onda dođe njegovo dobročinstvo prema roditeljima, te udalji Meleka smrti od njega.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta, koji je bio izložen patnjama u kaburu, pa dođe njegov abdest i spasi ga od patnje.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta, kojeg su opkolili i uzeli Meleki kazne, pa dođe njegov namaz i spasi ga iz njihovih ruku.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta kako se rukom štiti i zaklanja od plamena vatre i njene vrućine, pa dođe njegova sadaka koju je dijelio, te napravi pregradu između njega i vatre i napravi mu hlad iznad glave.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta, kojeg su uhvatile Zebanije (meleki – čuvari u Džehennemu), pa dođoše njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla, pa ga oteše iz njihovih ruku i dadoše ga Melekima milosti.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta, a knjiga njegovih djela se približava njegovoj lijevoj ruci, pa dođe njegov strah od Allaha, uze tu knjigu i stavi mu je u desnu ruku.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta kako stoji na ivici Džehennema, pa dođe njegova dova puna nade, koju je uputio Allahu i spasi ga, te on prijeđe.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta kako je stao na Sirat-ćupriju  i ljulja se poput palmine grane na jakom vjetru, pa dođe njegovo lijepo mišljenje o Allahu i učvrsti ga, te on prijeđe.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta kako pužući ide preko Sirat-ćuprije. Nekada poklekne i spotakne se, pa se pridrži. Onda dođe njegovo donošenje salavata na mene, pa ga uspravi i učvrsti mu noge i spasi ga.

I vidio sam čovjeka iz mog Ummeta kako dolazi pred vrata Dženneta, a ona se pred njim zatvoriše, pa dođe njegov iskreni šehadet, te mu otvori vrata i uvede ga u Džennet.“

 

Iz riječi hadisa se jasno prepoznaje šta insana spašava i vodi ka uspjehu i sretnom završetku na oba svijeta.

Svaki čovjek će smrt okusiti i dočekati Meleka smrti koji će dušu uzeti.

Međutim, kako hadisi govore, velika je razlika kad duša napušta tijelo vjernika i kad odlazi iz tijela nevjernika.

Melek smrti je blag prema vjernicima.

A Poslanik je vidio kako dobročinstvo prema roditeljima udaljava Meleka smrti od čovjeka iz njegovog Ummeta.

I onda kada vjernička duša napusti ovaj svijet meleki je provedu kroz sedam nebeskih svodova, dovode do Arša, gdje duša vjernička čini sedždu Allahu; zadovoljna i sretna onim što vidi duša vjernička širi neopisivi miris a stanovnici nebesa se pitaju čiji je to tako lijepi miris.

No međutim, tada se naređuje melekima da tu dušu vjerničku vrate na Zemlju, pokraj njenog tijela koje ju je nosilo na dunjaluku i koje će uskoro biti spuštenu u zemlju.

A onda, kada tijelo vjernika bude spušteno u zemlju, u kabur s njim ide i njegova duša, a onda dolaze druga dvojica meleka da postave pitanja.

I u kaburu već otpočinje kazna ili nagrada.

Vjerniku se pokaže njegovo mjesto u Džennetu i njegov kabur se proširi i miris džennetski mu ispuni mezar, dok nevjernik biva izložen patnjama.

A od patnje u kaburu čovjeka spašava njegov abdest.

I Poslanik je vidio čovjeka iz svog Ummeta, koji je bio izložen patnjama u kaburu, pa je došao njegov abdest i spasio ga od patnje.

I vidio je Poslanik čovjeka iz svog Ummeta, kojeg su opkolili i uzeli Meleki kazne, pa je došao njegov namaz i spasio ga iz njihovih ruku.

A Meleki kazne, kako im ime samo govori, zaduženi su za kažnjavanje.

I kazna na onom svijetu je zastrašujuća i raznovrsna, a najčešća kazna će biti vatra i toplina nesnosna.

A od vatre štit je sadaka.

I Poslanik je vidio čovjeka iz svog Ummeta kako se rukom štiti i zaklanja od plamena vatre i njene vrućine, pa je došla njegova sadaka koju je dijelio, te napravila pregradu između njega i vatre i napravila mu hlad iznad glave.

A na Sudnjem danu, kad zavlada nesnosna vrelina i kada se Sunce spusti, tada hlada neće biti osim Allahovog hlada.

U taj hlad će moći ući sedam vrsta ljudi, a jedan od tih jeste i onaj koji bude dijelio sadaku.

A oni koji ne uspiju obezbjediti sebi mjesto u Allahovom hladu, njih će uzeti Zebanije-meleki čuvari Džehennema.

Zebanija će se spasiti oni koji dobro rade a odvraćaju od zla i preporučuju dobro.

I Poslanik je vidio čovjeka iz svoga Ummeta, kojeg su uhvatile Zebanije, pa dođoše njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla, te ga oteše iz njihovih ruku i dadoše ga Melekima milosti.

I onda kada čovjek na Sudnjem danu dobije knjigu svojih djela i kada dođe na raskrsnicu vječnu, ostat će mu još samo jedna prepreka, a ta prepreka se zove Sirat-ćuprija.

Svakome valja preko nje, ali je svi neće prijeći.

Oni koji ne uspiju preko Sirata, past će u dubine džehennemske, dok će oni koji prijeđu Sirat doći do pred vrata džennetska.

Ali, na Siratu biće ljuljanja i sapinjanja.

Na Siratu biće i puzanja, čak će biti i hodanja ivicom Džehennema.

I Poslanik je vidio ljude iz svog Ummeta koji su se na Siratu spoticali, ljuljali, zapinjali.

Vidio je i one koji su koračali ivicom Džehennema.

Međutim, došle su njihove dove pune nade koje su upućivali Allahu, došla su njihova lijepa mišljenja o Allahu, kao i donošenje salavata na Poslanika.

A kad su im došli oni su uspjeli prijeći preko Sirata, dok oni koji posljednju prepreku zvanu Sirat ne uspiju savladati, past će u Džehennem.

A oni koji uspiju prijeći preko Sirata i dođu do pred Džennet, zateći će njegove kapije zaključane.

Pred nekima će se vrata džennetska zatvoriti, ali tada će doći ključ koji će mu otvoriti džennetska vrata.

I Poslanik je vidio čovjeka iz svoga Ummeta kako dolazi pred vrata Dženneta, a ona se pred njim zatvoriše, pa dođe njegov iskreni šehadet, te mu otvori vrata i uvede ga u Džennet.

Dalje tumačenje Poslanikovog hadisa nije potrebno.

Svako od nas sam sebe može izanalizirati i na sebi prepoznati ima li kod sebe one osobine koje je Poslanik u snu vidio kod ljudi iz svog Ummeta.

Allaha molimo za dobro dunjaluka i Ahireta, da nas sačuva patnje u Vatri, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja.

Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe, sljedbenike dini-islama i Poslanikovog sunneta.

Muhammed, a.s., često je sanjao istinite snove koje je onda pričao ashabima kako bi iz toga uzeli pouku.

Tako im je jedne prilike ispričao sljedeće:

„Jedne noći došla su mi dva mladića i rekla: – Hajde, pođi s nama! Ja sam se odazvao i krenuli smo. Na jednom mjestu sreli smo čovjeka koji je klečao na koljenima, a drugi je držao kamen u ruci i onda ga udarao kamenom po glavi tako da bi mu raspolovio glavu, a kamen kojim ga je udario otkotrljao bi se daleko od njega. Zatim bi onaj što je udarao kamenom otišao po kamen i kada bi se vratio, kod onog prvog bi se glava vratila u prvobitno stanje, a onda ga je on opet udario kamenom i to je stalno ponavljao. Upitao sam mladiće koji su bili sa mnom: – Subhanallah, šta je ovo, zašto onaj čovjek udara kamenom drugog i zašto to stalno ponavlja? Umjesto odgovora, oni su mi samo kazali: – Idi dalje.

Krenuli smo dalje i naišli na još čudniji prizor. Neki čovjek bio je obješen za potiljak, a iznad njega je stajao drugi čovjek koji je u ruci držao željeznu kuku i onda bi je provlačio kroz obraz obješenog čovjeka i otkidao mu meso sve do potiljka, i tom prilikom bi mu oko potpuno uništio, a onda je isti postupak ponovio na drugom obrazu i to je neprestano činio. Ja sam upitao moje saputnike: – Subhanallah, šta je ovo, zašto onaj čovjek onako muči svezanog čovjeka?

 

Oni su opet samo rekli: – Idi dalje.

Nakon toga prošli smo pored mjesta na kojem je bila ogromna provalija koja je ličila na peć i iz nje smo čuli glasove i krike. Kada smo pogledali, vidjeli smo muškarce i žene potpuno nage, gole, kako se prže u tom grotlu. Otvor tog grotla bio je jako tijesan, a njegovo dno vrlo prostrano i kad god bi se plamen povećao i krenuo prema otvoru, na njemu su bili ti muškarci i žene koje je plamen nosio skoro do samog izlaza i onda opet vraćao nazad, na dno. Kada sam svoje drugove upitao šta znači taj prizor, oni su samo kazali: – Idi dalje.

Nakon toga naišli smo pored rijeke čija je voda bila crvena poput krvi. U rijeci je plivao neki čovjek koji je želio izaći na obalu, međutim, na obali je stajao drugi čovjek sa kamenom u ruci i kada bi se onaj približio obali i otvorio usta, čovjek s kamenom bi mu stavio kamen u usta i on bi se vratio u rijeku i tako je stalno činio. Na moje pitanje šta znači taj prizor, moji saputnici su ponovili svoje riječi: – Idi dalje.

U nastavku našeg putovanja sreli smo čovjeka koji je bio vrlo ružnog i zastrašujućeg izgleda. On je raspaljivao vatru i obilazio oko nje. Upitao sam saputnike ko je taj čovjek i zašto to čini, a oni su mi samo rekli: – Idi dalje.

 

Nakon toga naišli smo na bašču punu raznovrsnog cvijeća, a u sredini te bašče sjedio je čovjek koji je bio toliko visok da mu nisam mogao vidjeti glavu, a oko njega je sjedilo mnoštvo djece. Kada sam svoje saputnike upitao šta znači taj prizor, oni su opet ponovili: – Idi dalje.

Nedugo zatim došli smo do ogromnog stabla koje je imalo jako korijenje i krošnjate grane. Nikada prije nisam vidio tako lijepo stablo. Moji saputnici su mi rekli: – Penji se na stablo! Popeli smo se i odjednom smo se našli pred kapijama velikog grada čije su zgrade bile sagrađene od zlata i srebra. Pokucali smo na kapiju i neko nam je otvorio vrata. Kada smo ušli, prvo što smo vidjeli bili su ljudi čija je jedna strana bila lijepa, a druga jako ružna. Moji saputnici su im naredili da idu do rijeke koja je proticala kroz grad i da se okupaju. Oni su to učinili, a kada su izašli iz rijeke koja je bila bijela poput mlijeka, nestalo je ružnoće na njima i pojavili su se u najljepšim likovima.

Zatim su se moji saputnici okrenuli prema meni i rekli: – Ovo je Džennet koji je Allah obećao vjernicima!.

Jedan od njih je rekao: – Ja sam melek Džibril!, a drugi: – Ja sam Mikail.

Bilo mi je drago što su mi se predstavili, a onda sam ih upitao za sve one prizore koje smo vidjeli, pa su mi kazali:

– Što se tiče čovjeka koji je klečao i kojem je onaj drugi čovjek kamenom razbijao glavu, to je zapravo musliman koji je nemaran prema Kur'anu i namazu i koji namaz ne klanja u njegovo vrijeme.

A čovjek koji je bio obješen za potiljak i kojem je drugi čovjek željeznom kukom odvajao kožu i meso sa lica sve do potiljka, to je čovjek kojem se Allah smilovao i pokrio mu sramote, a on umjesto da zahvaljuje Allahu, izađe iz svoje kuće i obznanjuje svoju sramotu i širi laž među ljudima.

Što se pak tiče golih muškaraca i žena koji su gorjeli u onom grotlu, to su bludnici koji su bili ogrezli u grijehu i koji nisu imali ni trunke morala ni časti.

Što se tiče čovjeka koji je plivao u rijeci poput krvi i kojem je, kada je želio izaći na obalu, drugi čovjek stavljao kamen u usta i vraćao ga nazad u rijeku, to je čovjek koji je uzimao kamatu i nepravedno trošio imetak drugih ljudi koji su oni u znoju i krvi zaradili.

Što se tiče čovjeka zastrašujućeg izgleda koji je raspaljivao vatru i obilazio oko nje, to je bio Malik, čuvar Džehennema, koji priprema vatru za nevjernike i grješnike.

A onaj čovjek visokog rasta koji je sjedio u bašči, to je Ibrahim, a.s., a mnogobrojna djeca koja su sjedila oko njega zapravo su sva djeca koja umru u prirodnoj vjeri prije punodobnosti.

Što se pak tiče onih ljudi čija je jedna strana bila lijepa, a druga ružna, to su oni kod kojih su dobra i loša djela bila podjednaka, pa im je Allah oprostio i pobrisao loša djela.

Zatim su meleki pokazali rukama prema jednom uzvišenom mjestu i rekli: – Ovo je, Muhammede, tvoje mjesto u Džennetu.

Ja sam podigao glavu i vidio nešto poput bijelog oblaka i rekao sam melekima: – Dozvolite mi da odmah sada nastanim mjesto koje meni pripada.

Oni su odgovorili: – Ne još, ti nisi upotpunio svoj dunjalučki život, a da jesi, sigurno bi nastanio mjesto u Džennetu koje ti pripada.“ (Buharija)

Navedenom hadisu nisu potrebni muhaddisi da bi ga protumačili.

Sve je jasno samo po sebi.

Nikome od  nas nije potreban tumač da nam protumači.

Svako od nas može protumačiti navedeni hadis.

Svako od nas, ako želi iskreno sobom da se pozabavi, može proanalizirati navedeni hadis i iskreno samog sebe upitati: – Ima li mene u nekoj od navedenih skupina, da li sam sebe prepoznao u nekome od onih ljudi koje je Poslanik vidio u snu?!

Nemarnost prema Kur'anu i namazu i neklanjanje namaza u njegovo vrijeme bilo je uzrokom kazne prvog čovjeka kojeg  je Poslanik vidio u snu.

Obznjanjivanje sramote i širenje laži među ljudima bilo je uzrok kazne onom drugom.

Blud i nemoral, nedostatak stida i gubljenje časti bili su uzrok kazne onih trećih koje je Poslanik vidio.

Kamata i prisvajanje tuđeg imetka onog četvrtog su odvele u propast.

A one kod kojih su dobra i loša djela bila podjednaka, rijeka džennetska je sprala njihova loša djela.

A čovjek ima mogućnost izbora i sam bira šta će u životu raditi i šta će od svog života uraditi.

Draga braćo, ne budimo nemarni prema Kur'anu i namazu! Ne budimo nezahvalni Allahu i ne govorimo laži! Ne uzimajmo kamatu i ne približavajmo se bludu!

Allaha molimo za dobro dunjaluka i Ahireta, da nas sačuva patnje u vatri, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!

 

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.”

Er-Rahman, 26.-27.

Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja.

Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe, sljedbenike dini-islama i Poslanikovog sunneta.

Nekada davno, jedan pravedni kralj, pozvao je sve mudrace u svome kraljevstvu, te je zatražio od njih jednu stvar. Želio je da mu smisle neki slogan kojeg će napisati iznad prijestolja i zbog kojeg će se osjećati zadovoljnim, u kakvom god stanju bio.

Kada su mudraci došli on im reče: – Želim da mi napišete mudrost da me inspiriše i zadovolji svaki put kada sam u ljutnji, da mi pomogne u vođenju države, te da mi bude opomena kada sam u stanju radosti i sreće!

Mudri i umni ljudi napustiše dvorac zabrinuti pitajući se: – Da li je moguće da smislimo mudrost koja će kralju biti od koristi u svakom stanju i u svakoj okolnosti? Zar je moguće izmisliti slogan koji će tužnog kralja usrećiti, sretnog učiniti prisebnim, i biti aktuelan cijeli kraljev život?

Vratiše se mudraci nakon nekoliko dana sa brojnim mudrostima. Iščitaše ih kralju, ali on ne bi oduševljen niti jednom, sve dok kralju ne dođe jedan od mudraca noseći cedulju na kojoj bijaše napisano:  – Sve će ovo neminovno proći!

Kralj pažljivo pročita rečenicu nekoliko puta, pa pogleda u mudraca.

Mudrac, vidjevši da kralj ne razumije poruku, reče: – Kralju! Dunjaluk je varljiv i promjenjiv, pa ko misli da će biti imun na njega neka zna da je u velikoj zabludi. Doći će sretni dani, ali će neminovno proći. Bit će i tužnih dana u kojima se srce para, ali će i tuga kad-tad` proći. Možeš stići do najvećih visina, ali Allahov zakon kaže, da će sve završiti i proći.

Neki ljudi, kralju, kada posrnu, ispune Zemlju vriskom i suzama i misle da je njihov musibet najveća katastrofa i kraj svijeta. Zbog takvog stanja imaju uske vidike, pa ne vide ništa što bi im dalo imalo nade. Kada bi oni bili svjesni činjenice da će sve neminovno proći, ne bi gledali na svoje stanje kao propast.

Drugi opet, zadesi li ih neka sreća, uzdižu se toliko visoko misleći da će njihovo stanje vječno da traje i na osnovu toga bivaju zaneseni i na svijet gledaju nerealno.

A mudrost je, kralju, da se svi osjećaji, i dobri i loši, gledaju na način da će sve neminovno proći. 

Kralj se zadovoljan nasmija i naredi da se ovaj natpis stavi, ne samo iznad njegovog prijestolja, nego na svim trgovima njegove kraljevine. Neka se prisjeti, svako ko ga vidi, da će njegovo stanje, kakvo god bilo, neminovno proći.

Stanje, kakvo god da je trenutno, u nekom trenutku prestat će da bude sadašnjost i postat će prošlost.

Poslije sreće dolazi belaj i obratno, poslije tuge dolazi radost i obratno, sve neminovno prolazi, jedno na drugo se naslanja i zamjenjuje, kao što noć dan zamjenjuje i dan na noć se naslanja.

Sve će neminovno proći, samo je pitanje kako se živi insan ponaša u datim trenucima; kakav je u nesreći a kakvog je ponašanja kad ga radost obuzme.

Svi se ljudi znaju radovati svojoj trenutnoj radosti, svako na svoj način, neko manje a neko više.

I u nesreći svako tuguje na sebi svojstven način.

Ali, sve će neminovno proći i postati prošlost.

A prošlost, koja je – kako kažu – učiteljica života, nudi mnoštvo primjera i govori o onima koji su bili i čije vrijeme je prošlo.

Kraljeva je ovaj svijet zapamtio mnogo, a na neke od njih ni pomen nije sačuvan.

Sve je neminovno prošlo i nestalo.

Ostao je pomen na neke od njih, a djela njihova su otišla sa njima.

Ovaj svijet vječan nije, jer sve na njemu neminovno će proći; dani su ovdje kratki da bi se čovjek dugo radovao.

A poslije radosti dolazi tuga.

A onda kada se tuga nastani živi insan pomisli kako su se svi belaji ovog svijeta sručili na njegova pleća.

Živi insan pomisli da niko drugi nije u većem belaju, jer čovjek tuđi belaj ne osjeća, njegov ga boli.

Sreća i nesreća, radost i tuga, stanja su koja svakog od nas čekaju ili smo ih već proživjeli, i sreća i nesreća će nas pratiti dok je i nas.

Sretni i nesretni periodi su sastavni dijelovi života našeg i teško je reći da postoji ijedan živi insan koji je uvijek bio sretan, koji nije osjetio težinu tuge i nesreće.

Ali, sve će ovo neminovno proći, pa i svijet ovaj će neminovno postati prošlost.

A život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, razonoda, uljepšavanje, međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima!

Ali i pored toga što su svi svjesni da će sve ovo neminovno proći, ljudi ipak ovom svijetu daju prednost.

A ovaj svijet za vjernika je kao zatvor, dok je za nevjernika kao džennet.

 

Zbog toga, vjernici na ovom svijetu osjećaju tjeskobu, dok nevjernici bezbrižno uživaju i ne prezaju od bilo kojeg grijeha.

Vjernici na ovom svijetu, i u trenucima tuge osjećaju tjeskobu, a u trenucima radosti njihova radost nije beskrajna.

Radost nije potpuna, jer će sve neminovno proći i radosti će nestati, a ni tugu vjernik ne doživljava kao propast, jer će i takvo stanje proći.

„Čudno je stanje vjernika,zaista je za njega uvijek dobro,a to nema niko osim vjernik.Ako ga zadesi nešto lijepo,zahvali se Allahu pa bude dobro,a ako ga zadesi nekakva nedaća,on se strpi pa mu opet bude dobro.“

Hutbu ćemo završiti rečenicom koju je Ibn Omer, r.a., govorio  koja glasi: „Kada omrkneš ne očekuj sabah, kada osvaneš ne očekuj noć, i uzmi od zdravlja za bolest i od života za smrt!“ (Buharija)

Allaha molimo za dobro dunjaluka i Ahireta, da nas sačuva patnje u vatri, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!