Ne gubi nadu – Allah je uz tebe

Draga braćo, htio bih podijeliti s vama par stvari vezanih za grijeh, za činjenje grijeha, koje su i učenici, najbolji učenici Poslanika, s.a.v.s., razumjeli i razjasnili o grijehu i griješenju, a koje  mi, u današnje vrijeme, možda i ne razumijemo tako jasno. Pa bih htio da ih istaknem kako bi se i ja i vi osvježili u našim stavovima u pogledu griješenja.

Prva stvar, kad ti i ja griješimo, činjenica je da smo razočarani sami sa sobom. Ako imate makar mrvu pristojnosti u sebi, kad uradite nešto pogrešno, pogledat ćete se na kraju dana i reći sami sebi: ‘’Kako sam tako nešto mogao uraditi?’’ Izgubite nadu u sebe. To je ono što je razočarenje po definiciji, kad izgubite nadu u sebe. Takav osjećaj je prirodan i normalan za očekivati. Biti razočaran u sebe nije nešto loše. Osjećati se tužno i loše zbog počinjenog grijeha nije loša stvar. Čak štaviše, to je dar od Allaha, dž.š., koji znači da još uvijek imate savjest.

Ali, oni (učenici Poslanika s.a.v.s), to razočarenje nikad nisu miješali Allahovom nadom u nas. Ako sam ja izgubio nadu u sebe, to ne znači da je i Allah, s.w.t., izgubio nadu u mene, ili da Allah ne očekuje više od mene, ili da je sam Allah razočaran u mene. Čak i ako si ti odustao od sebe, ne znači da je Allah odustao od tebe.

Mi kao insani, u pogledu osjećaja, imamo loše i dobre dane. Ali, muslimani trebaju znati da su neke kvalitete Allahove trajne. Njegova milost i moć oprosta su uvijek tu. Nemojte miješati svoje raspoloženje i svoj nivo tuge sa Allahovim konstantno otvorenim vratima.

Druga stvar, oni su razumjeli da bez obzira koliko je velik njihov grijeh, da je Allahova milost i dalje veća. Iako su se osjećali grozno i zbog malih grijeha, bez obzira na veličinu grijeha, Allahova milost je puno veća. Oni nikad nisu pomislili: ‘’Uradili smo previše toga lošeg da smo daleko od tačke povratka, i da nema nade za nas.”

“Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah je taj koji, uistinu, sve grijehe prašta (ako hoće). On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.‘” (“EzZumer”, 53)

Poslanik, a.s. je rekao: “Zaista Allah, dž.š., drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).”

Znaj da Allah, dž.š, zna i poznaje sve tvoje grijehe, i da je opraštao i više od toga prije tebe. I ne samo to, kao primjer, Allah uvijek zna šta će se desiti u budućnosti, i Allah je znao da će faraon umrijeti kao kafir (kao nevjernik), On je znao da će faraon ubijati mušku djecu. Zamislite to. Koliko zla mora osoba imati u sebi da bi ubila hiljade novorođenčadi svake godine? I svaki zdrav ljudski um bi ga osudio na patnju i smrt. I kad zanemarimo činjenicu da se on smatrao bogom,  Allah je znao koliko je to zla osoba.

Allah je naredio Musau a.s. da razgovara sa faraonom, i rekao mu je: Leallehuu jezzekaa! – “Možda će se očistiti (popraviti), kad ga se podsjeti.” Allah stavlja nadu u Musaa a.s. dok priča sa faraonom, iako Allah već zna gdje će faraon završiti. SubhanAllah!  I zato, nemate pravo da gubite nadu.

Drugi primjer je primjer jedne veoma religiozne majke muslimanke koja ima dva sina. Jedan je prilično vjernik, a drugi – bolje da ga ne opisujemo. Ona dolazi jednom šejhu i kaže: “ Ja ne mogu više da dovim za svog drugog sina, vadim ga iz svog srca, on više nije moj sin. On partija, ide na zabave, u klubove i diskoteke, ima dvije-tri djevojke, na drogama je i ne sluša me, ne klanja već dvije-tri godine. A sramota, brat mi je hafiz Kur’ana. Nemam nikakve nade u tog sina”
Šejh joj odgovara: ”Kako se usuđujete, gospođo? Allah ga je učinio vašim sinom. Allah je stvorio I odredio povezanost između vas. Vi niste u poziciji da presijecate bilo kakve veze koje je Allah stvorio i odredio. Jedini dan kad će se te veze prekinuti je Sudnji dan: ‘ Ve tekattaat bihimu-l-esbab’.I dok taj dan ne dođe, vi ste vezani za svog sina.”
Majka mu reče: “ Ali šta je sa Nuhom a.s.? On je pokušao spasiti svog sina i Allah mu je rekao: NE”
Šejh je prekinu:” Nuh, a.s, je 950 godina pozivao sina na Pravi put, i on i dalje polaže nadu u svog sinaiI jedino prestaje kad mu je došla objava i naredba od Allaha za to. Vaših pola godine ili godinu frustracija je ništa u poređenju sa 950 godina.”

Treća stvar koju su ashabi razumjeli, a koje mi baš i ne poimamo najbolje, je činjenica da naš grijeh nije moćniji od nas samih. Grijeh nema kontrolu nad nama. Mi preuzimamo kontrolu nad sobom. Ashabi su razjasnili: “Da, mi griješimo, i da, ponekad grijeh nas pobijedi, šejtanovo došaptavanje nas navede. Ali Allah nam je usadio kontrolu nad nama. I jedino mi možemo odustati od te kontrole.” Vaše srce je poput dvorca kojeg čuvate, i šejtan kruži uokolo pokušavajući naći načina da uđe, i jedan trenutak slabosti, poput čuvara koji zaspe na dužnosti, učini da šejtan uleti unutra. Da li to znači da je on pobijedio? Kad se probudite, možete ga izbaciti ponovo i zaključati vrata ponovo. To je ustvari ‘’istigfar’’. To je ustvari tevba, I to je ustvari zikr. To je ono što ojačava vašu odbranu. Ne smijemo dozvoliti grijehu da nas pobijedi. Allah dž.š, kaže: “Lekad haleknal insane fi ahseni takwim.” Ljudi su stvoreni u najljepšem mogućem obliku. Ljudi su oni koji su počašćeni, i takvi ne mogu i ne smiju odustati.

Grijeh trebamo shvatati kao neprijatelja koji se preruši u prijatelja. I u trenutku kad se probudimo, kad ponovo uspostavimo odbranu, prepoznat ćemo neprijatelja i udaljiti se od njega. Možda ponovo zapadnemo u isti grijeh, jer smo ljudi, griješnici, ali to ne znači da se smijemo navići na taj grijeh, ne smijemo reći: “Znam da ću to opet uraditi, ali nema veze. ” To se ne smije desiti.

Još jedna od stvari sa kojom su ashabi rasčistili, i koja je veoma važna kad se radi o grijehu i gubljenju nade je da su shvatili kad pogriješe, i kad počine grijeh, znaju da je Allah uvijek tu, uvijek se odaziva. Ljudi koji misle da su duboko zagazili u grijeh i koji misle da su toliko zabrljali da se ne mogu vise vratiti, kome će se vratiti? Čak i ako pomislimo da smo razočarali Allaha dž.š., gdje ćemo otići, kome ćemo se vratiti? Ne postoji mjesto gdje se možemo sakriti od Allaha. Allah dž.š. u Kur’anu kaže: ”Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice!”
Možemo se samo pretvarati da On nije tu. A to je za Allaha uvredljivo. Isto kao kad se sretnu dvojica prijatelja i treći stoji pored, i ova dvojica se pretvaraju kao da on nije tu. To je uvredljivo. Ashabi su znali, odmah, da je Allah dž.š., uvijek tu i istog momenta kad pogriješe kažu: Estagfirullahu-l-azim! I ‘’Estagfirullah’’ nije neka obična riječ koju jednostavno izgovoriš zato što si počinio grijeh, to je direktno obraćanje Allahu dž.š. Ashabi su bili svjesni toga.
Ashabi su razumjeli da nema vremena, i da moraju tražiti oprost od Allaha istog momenta kad osjete da su pogriješili.

I posljednja stvar koju su ashabi razjasnili, a koju želim podijeliti sa vama, draga braćo, je jedna od najvažnijih dosad. Desi se da upoznamo ljude koji utječu na nas da izgubimo nadu. Govore nam neke stvari koje nas razočaraju i koje uzrokuju da se mi loše osjećamo i da pomislimo: “Da, upravu si, ja i jesam komad otpada”. Pričaju nam koliko su haram  naša djela, koliko smo loši postali itd. Ne smijemo, ni u kom slučaju, miješati razočarenje koje ljudi imaju u nas i razočarenje koje Allah možda ima u nas. To nisu dvije iste stvari. Razočarenje naših roditelja, prijatelja, supružnika u nas, nije isto kao i to da je Allah možda razočaran. Ljudi nas mogu spustiti dolje, ali nas Allah nikad neće napustiti, dok god mi Njega ne napustimo. Ovo su stavovi ashaba, Poslanikovih učenika.

U Kur’anu Časnom se nalazi i primjer Benu Israila. Napravili su zlatno tele da im bude bog. Tele je postalo predmet njihovog obožavanja, a i svaka krava je postala sveta životinja. Allah će im sve oprostiti ako samo iskreno zatraže oprost. Allah im pored širka oprašta njihovu ogromnu listu velikih i teških grijeha, ako samo učine sedždu Allahu, ako se vrate Allahu.

Međutim, šta oni rade, oni oprost zamijeniše ismijavanjem. A Jednu stvar Allah neće oprostiti, a to je ismijavanje. I Allah im sa neba pošalje kaznu, istog trena. Nije čekao ni Sudnji Dan. Šta mi možemo naučiti iz toga? Ne ismijavaj Allahovu moć oprosta. Primi to zaozbiljno i čini istigfar Allahu, vrati se Allahu.

Ne smijemo gubiti nadu u ljude, i kao dokaz toga bi bila naša spremnost da budemo mehki, i obazrivi dok dajemo iskren savjet. Ali da bi došli do toga da neko prihvati naš iskren savjet, moramo uspostavljati veze sa ljudima, moramo  sklapati prijateljstva gdje će oni otvoriti svoja srca i saslušati te savjete.

Molim Allaha Uzvišenog da otvori naša srca, i da nas učini izvorom nade za druge, da nas učini od onih koji nikad ne gube nadu u svoje bližnje, svoje zajednice i džemate. Molim Allaha da se okoristimo poukama koje smo čuli, da nam Allah omili u srcima iman, islam i ihsan, a da nam omrzne kufr, griješenje i nepokornost. Amin!

Hamza ef. Terzić

HUTBA IZ RIJASETA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI POVODOM DANA DŽAMIJA 7. MAJA!

Uloga i značaj džamije i džemata u životu vjernika

Hvala Allahu Gospodaru svjetova,

neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s.,

njegovu časnu porodicu i čestite ashabe.

Poštovana braćo!

Iza nas je Dan džamija, kojeg Bošnjaci obilježavaju sedmog maja svake godine prisjećajući se tako dana kada je srpski agresor, ratne 1993. godine, u Banja Luci, srušio Ferhat-pašinu džamiju, poznatiju kao Ferhadija, nadaleko čuvenu po svojoj ljepoti i monumentalnosti.

Dan džamija je dan sjećanja na rušenja bosanskohercegovačkih džamija, ali i dan podsjećanja na potrebu obnavljanja porušenih i izgradnju novih džamija u našoj domovini.

Džamije koje su stradale u protekloj agresiji, većinom su obnovljene ili nanovo izgrađene sredstvima džematlija ili uz pomoć donacija, ali najviše, zahvaljujući želji i dobročinstvu naših ljudi.

Raduje nas činjenica da se privode kraju radovi na Ferhadiji u Banja Luci, da je postavljen kamen temeljac za obnovu Aladža-džamije u Foči, te da se uspješno odvijaju radovi na izgradnji džamije u Ljubljani.

Sve spomenute projekte pomažu muslimani iz Bosne i Hercegovine i bošnjačke dijaspore i raduju se danu kada će one biti svečano otvorene za vjernike, džemat i vjerski život, jer, draga braćo, šta su džamije bez džemata, džematlija, bez vjernika? Šta nam znače prekrasne džamije ako nisu ispunjene klanjačima, vjernicima i vjernicama, djecom i omladinom? Klanjači su ukras džamija, džemat je ukras džamija.

Stoga je ovo dobar povod i prilika da se u današnjoj hutbi podsjetimo na ulogu i značaj džamije i džemata u životu vjernika.

Draga braćo!

Prisjećanje i podsjećanje na teške i tužne godine kada su džamije rušene i uništavane, navodi nas na razmišljanje o univerzalnosti i aktuelnosti Allahovog, dž.š., govora u svakom vremenu i na svakom mjestu – govora kojim Uzvišeni Allah ukazuje da je bilo, ima i da će biti onih koji će rušiti i uništavati džamije, ali i da je bilo, ima i da će, hvala Allahu, dž.š., uvijek biti i onih koji će ih obnavljati, odnosno nanovo graditi i sa željom ih posjećivati.

Za one koji ruše Allahove mesdžide – džamije, koji zabranjuju da se u njima Njegovo ime spominje, Allah, dž.š., kaže da će doživjeti poniženje još na dunjaluku, a na ahiretu ih čeka neizbježna kazna: Ima li većih zulumćara od onih koji zabranjuju da se u džamijama Allahovo ime spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih sa strahopoštovanjem ulaze. Oni će na ovome svijetu poniženje doživjeti, a na drugom svijetu čeka ih kazna velika. (Al-Baqara, 114.)

Dakle, oni koji su rušili džamije dobro su znali kakav značaj i ulogu imaju džamije u životu bosanskohercegovačkih muslimana, znali su da džamije nisu samo mjesta na kojima se veliča Uzvišeni Allah, nego da su džamije i simbol zajedništva muslimana!

Džamija ili mesdžid je mjesto sudžuda, sedžde – padanja ničice na zemlju – kada čelo vjernika dodiruje tlo u uzvišenom činu pokoravanja Allahu, dž.š..

Džamije su i učilišta, u njima su i mektebi, u njihovoj blizini grade se medrese, fakulteti i univerziteti, zato i nije slučajna veza između riječi džamiʻatun ( جَامِعَةٌ ) u arapskom jeziku, što znači univerzitet i današnje upotrebe riječi džamija u bosanskom jeziku, što označava mjesto okupljanja vjernika radi klanjanja zajedničkog namaza. Stoga bi svrha i cilj nauke trebali biti spoznaja veličine Gospodara svjetova – spoznaja koja dovodi do sedžde.

Kao što spoznaja, učenje i proučavanje dovode do sedžde, tako nas džamije okupljaju da tu sedždu u džematu (džematile) učinimo, što nas podstiče Muhammed, s.a.v.s., riječima:

« صَلاَةُ الْجَمَاعَةِ أَفْضَلُ مِنْ صَلاَةِ الْفَذِّ بِسَبْعٍ وَعِشْرِينَ دَرَجَةً ».

Namaz obavljen u džematu vredniji je i bolji od namaza pojedinca za dvadeset i sedam deredža. (Muslim)

Vrijednost namaza u džematu ogleda se i u stalnim kontaktima vjernika prije i poslije namaza čime se jača veza među njima, izgrađuje i uspostavlja bratstvo i zajedništvo, a u tome se ogleda naša snaga i veličina.

Džamije bi nas, što je u današnje vrijeme značajno i važno, trebale odgajati da i nakon namaza budemo zajedno, jer čovjek sam, kao jedinka je nejak, sličan je riječi koja živi sama i dok se ne udruži sa drugim riječima nema bitnu ulogu.

Kao što riječ dobiva smisao i značaj tek kada je uvezana u dobro smišljenu rečenicu, takav slučaj je i sa čovjekom koji tek kao član zajednice – kao član džemata dobiva snagu, smisao i značaj. Zato, oni koji su rušili džamije imali su, upravo, za cilj da sruše naše zajedništvo. Hvala Allahu, dž.š., oni u tome nisu uspjeli!

Međutim, danas ipak, ne možemo biti zadovoljni stanjem u našim džematima.

Primijetno je da zbog svakodnevnih obaveza i ubrzanog tempa života sve manje vremena posvećujemo sebi i vlastitoj duhovnoj izgradnji, a samim tim manje vremena i pažnje posvećujemo porodici, komšiluku i džematu, odnosno, sve manje vremena imamo jedni za druge.

Zar nismo svjesni da se takvim ponašanjem i postupcima udaljavamo od Allahove pomoći i milosti koju Allah, dž.š., spušta na džemat, na zajednicu.

Muhammed, s.a.v.s., kaže:

« إِنَّ اللهَ لاَ يَجْمَعُ أُمَّتِى عَلَى ضَلاَلَةٍ وَيَدُ اللهِ مَعَ الْجَمَاعَةِ وَمَنْ شَذَّ شَذَّ إِلَى النَّارِ ».

Moje sljedbenike Allah neće složiti u zabludi.

Allahova milost je na zajedništvu, u džematu,

ko se iz njega izdvoji, taj se izdvojio za Džehennem. (Tirmizi)

Ovaj hadis nas obavezuje da čuvamo i njegujemo zajedništvo, da izgrađujemo džemat i džamije, da se vratimo našim tradicionalnim vrijednostima temeljenim na vjeri islamu, da promoviramo i gradimo ambijent u kojem ćemo više brinuti jedni za druge, pomagati se i međusobno savjetovati.

To takođe podrazumijeva da eventualne probleme u džematu pokušamo prevladati dogovorom, a da se čuvamo rasprava, svađa i prepirki koje nerijetko budu razlog cijepanja, usitnjavanja i formiranja novih džemata koji ne doprinose prosperitetu i napretku zajednice muslimana.

Allah, dž.š., u Kurʼani kerimu poručuje:

« وَأَطِيعُواْ اللهَ وَرَسُولَهُ وَلاَ تَنَازَعُواْ فَتَفْشَلُواْ وَتَذْهَبَ رِيحُكُمْ »

Pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu,

a ne prepirite se da ne biste klonuli

i bez duha ostali.

(Al-Anfal, 46.)

Dok mi, vrlo često, trošimo energiju raspravljajući o manje bitnim pitanjima – dotle drugi nalaze pogodno tlo za promociju i širenje svojih ideja.

Isto tako, zbog nedostatka aktivnosti koje bi privukle našu omladinu u džemat – ostavili smo slobodan prostor da drugi djeluju i preodgajaju našu djecu.

Ne možemo se pohvaliti ni sadržajima koji bi aktivnije uključili žensku populaciju u rad džemata.

Sve ove činjenice opominju nas da smo dužni unaprijediti rad i aktivnosti u našim džematima kako bi svi vjernici i vjernice, i mladi i djeca, osjetili istinsku pripadnost džematu. To bi bio dobar način i polazna osnova da, posebno djeci i omladini, kroz druženja, sportske aktivnosti i zabavne sadržaje, susrete muslimanske omladine ponudimo alternativu i spasimo ih od pošasti našeg vremena, pošasti droge, alkohola, nemorala, prostitucije, kocke, igara na sreću, itd.. Upravo poštovanje objektivnih potreba drugih ljudi, tolerancija, te uvažavanje različitih mišljenja čuva jedinstvo, zajedništvo i snagu džemata.

Kao svjesni i savjesni članovi džemata, ne bi smjeli zaboraviti i previdjeti činjenicu da je jedinstvo muslimana naša obaveza i naš emanet.

Kako bi bolje razumjeli značaj i ulogu džemata može nam poslužiti sljedeći primjer: Spominje se da je jedne prilike došlo do rasprave i svađe među vjernicima po pitanju da li treba klanjati dvadeset ili osam rekata teravih-namaza, pa je čuveni egipatski alim i imam Hasan el-Benna trebao pomoći razrješenju te situacije. Kada su ga upitali: „Ko je u pravu, a ko nije?“ – ovaj učenjak nije ponudio direktan odgovor, nego je učesnicima u raspravi postavio pitanje: „Da li je teravih-namaz farz ili sunnet?“ Odgovorili su: „Sunnet!“

Potom je ovaj alim raspravu zaključio riječima: „Jedinstvo muslimana je farz! Hoćemo li zanemariti farz, zbog rasprave o sunnetu? Mnogo je važnije da sačuvamo jedinstvo i bratsku ljubav!“

Draga braćo!

Džamije su Allahove kuće i vjernik u njima rado boravi, osjeća se ugodno i lijepo dok sedždom iskazuje pokornost Uzvišenom Stvoritelju.

Allah, dž.š., na vjernike, na džemat, na one koji se u džamijama sastaju i Njegovo ime veličaju spušta Svoju pomoć i milost.

Zato je naša obaveza i naš emanet da se držimo džemata, zajednice, a da se čuvamo raskola, podjela i nesloge – svega onog što dovodi do slabljenja jedinstva i zajedništva muslimana.

Molim Allaha, dž.š.,

da nam se smiluje,

da nam grijehe oprosti,

da nas ujedini

i da nam podari dobro i na ovom i na budućem svijetu.

 

Amin, ja Rabbe-l-alemin.

DOVA – FARZ SVAKOG VJERNIKA

Zahvaljujemo se Uzvišenom Allahu na svim blagodatima i ni'metima s kojima nas je počastio! Donosimo salavat na našeg Poslanika, s.a.v.s., i srdačno ga selamimo u nadi da ćemo biti u društvu sa njim, ashabima i dobrim ljudima u Džennetu-l-firdevsu.

Danas 1. Maja 2015. godine, hutbu sam naslovio sa Dova – farz svakog vjernika. Dova je, braćo, moramo priznati, nepoznanica velikog broja nas, a veoma nam je potrebna, jer je dova naš snažan oslonac, pogotovo ako imamo na umu da se dova onih kojima je učinjeno nasilje ne odbija, a nama Bošnjacima je učinjena velika nepravda i progon. Zato, ne škrtarimo sa našim dovama, a naš Gospodar Kojem upućujemo dove je Svemoćan i On nas neće ostaviti uskraćenim i poniženim!

U mnogim Kur'anskim ajetima, u različitim kontekstima, se spominje dova, a kada se ima u vidu kao što Kur'an kaže, da je „čovjek stvoren slabim” “وَ خُلِقَ الإِنْسَانُ ضَعِيفًا“, onda mu je dova i te kako potrebna i to iskrena dova, kojom se obraća svome Gospodaru i samo od Njega pomoć traži. U islamu braćo nema posrednika između Allaha, subhanehu ve te'ala, i roba koji traži.

Riječ dova (du'a) je arapskog porijekla i nastala je od glagola de'a, jed'u – moliti, tražiti. Kur'an u sebi sadrži mnogo dova, a prva Kur'anska sura, El-Fatiha i posljednje dvije Kur'anske sure su dove, tako da Kur'an započinje i završava dovom.

Kaže Allah, dželle še'nuhu, u 186. ajetu Sure El-Bekare:

وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِي عَنِّي فَإِنِّي قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُوا لِي وَلْيُؤْمِنُوا بِي لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ

Kada te upitaju o Meni Moji robovi, ti im reci da sam Ja blizu, uslišavam dovu onoga koji moli, kada Me zamoli, pa neka se i oni Meni odazovu i neka Me vjeruju, ne bi li bili upućeni!

Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuće zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, s osjećajem sigurnosti i odlučnosti.

Allah, subhanehu ve te'ala, je kako stoji u citiranom ajetu blizu Svojih robova i On se odaziva na njihove dove, a mi kao Njegova stvorenja smo dužni da poslušamo Njegov poziv i da u Njega čvrsto vjerujemo.

Kur'an spominje i dove poslanika, kao što su: Nuh, alejhis-selam, Ibrahim, alejhis-selam, Zekerijja, alejhis-selam, Junus, alejhis-selam, Idris, alejhis-selam, Jakub, alejhis-selam, Jusuf, alejhis-selam i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Kur'an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, subhanehu ve te'ala, poslanike, koji su Mu mnogo upućivali dove, već je dovu naredio, što potvrđuje 60. ajet Sure Gafir:

Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu, oni koji se budu oholili prema robovanju Meni, ući će u džehennem poniženi.

Dove koje upućujemo našem Gospodaru, mogu biti upućene različitim Njegovim imenima, kao što stoji u dijelu 110. ajeta Sure El-Isra’:

قُلِ ادْعُواْ اللَّهَ أَوِ ادْعُوا الرَّحْمَنَ أَيًّا مَّا تَدْعُوا فَلَهُ الأَسْمَاءُ الْحُسْنَى…

Reci: „Zovite: „Allah“ ili zovite: „Er-Rahman – Milostivi“; kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša…

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u kratkom hadisu koji bilježi imam Tirmizija definiše dovu riječima:

“الدُّعَاءُ هُوَ الْعِبَادَةُ” (الترمذي)

„Dova je ibadet!” (Tirmizija)

Allah, dželle še'nuhu, dovi daje posebnu počast, kao što stoji u hadisu, koji bilježi imam Tirmizija:

“لَيْسَ شَيْءٌ أكْرَمَ عَلَى اللَّهِ تَعَالَى مِنَ الدُّعَاءِ” (الترمذي)

„Kod Allaha nema ništa plemenitije od dove!” (Tirmizija)

Kada je to tako, braćo, upućujmo iskrene dove Allahu, subhanehu ve te'ala, Kojem pripadaju sva Vlast i Moć i Koji se raduje našim dovama!

Mi smo kao vjernici dužni da se samo Allahu, dželle še'nuhu, obraćamo i da od Njega pomoć tražimo, kao što stoji u hadisu:

„Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži od Allaha!” (Tirmizija)

Poslanik, a.s., nije rekao traži od prijatelja, od šefa ili traži neku vezu, već kaže traži od Allaha.

Allah, subhanehu ve te'ala, od svojih iskrenih robova prima dove, koje ne sadrže grijeh, niti kidanje rodbinskih veza. U tom smislu je i hadis koji bilježi imam Ahmed:

“Svaki musliman, koji zamoli neku želju, u kojoj nema grijeha ni kidanja rodbinskih veza, Allah mu dadne jedno od troga; želji mu odmah udovolji, ostavi mu je za budući svijet ili ga sačuva od sličnog zla.” Rekoše: “Onda ćemo mnogo doviti!?” Reče: “Allah daje više.” (Ahmed)

Dova, braćo i može promijeniti kader, kao što stoji u hadisu:

„Kader ne mijenja ništa osim dove, dobra djela ne povećava osim dobročinstvo i čovjeku će biti uskraćena opskrba zbog grijeha!” (Ahmed)

Muslimani kada jedni za druge upućuju dove, Allah, subhanehu ve te'ala, preko svojih meleka im obećava isto:

 “مَا مِنْ مُسْلِمٍ يَدْعُو لِأَخِيهِ بِظَهْرِ الْغَيْبِ إِلاَّ قَالَ الْمَلَكُ الْمُوَكَّلُ: “وَلَكَ بِمِثْلِ.” (مسلم)

“Nema niti jednog muslimana koji moli u odsustvu za svoga brata, a da melek zadužen za njega ne kaže: “I tebi isto tako!” (Muslim)

Kako je lijep i poticajan ovaj hadis, braćo, pa zato molimo u odsustvu za našu braću i sestre, jer ćemo za to imati dovu meleka, a naš Gospodar će nam podariti isto i mnogo više od toga, jer su kod Njega riznice nebesa i Zemlje!

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Trojici se dova ne odbija: postaču dok se ne omrsi, pravednom vladaru i mazlumu (osobi kojoj se čini nepravda). Nju Allah uzdiže iznad oblaka i kaže Gospodar: “Tako mi Moje veličine, pomoći ću ti makar malo pričekao!” (Tirmizija)

Kada imamo na umu ove riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dužni smo da se iskreno obraćamo Allahu, dželle še'nuhu, u dovama koje izbijaju iz naših duša, a Njegove, subhanehu ve te'ala, riznice su nepresušne! Koristimo posebne trenutke, u kojima se dova ne odbija, a u petak ima jedan trenutak u kojem se dove primaju, bez odgađanja, pa se trudimo da pronađemo taj trenutak i obilježimo dovom!

Kur’an časni ističe da, kada je u pitanju odnos ljudi prema dovi, postoje različite kategorije ljudi. Tako npr. u suri El-Bekare veli: Ima ljudi koji govore: “Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu!” Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Njih ceka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo sviđa račune. (El-Bekare, 200-202)

Podsjećanja radi, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2000. godine donio Odluku o obilježavanju 7. maja «Danom džamija», jer je 07. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima minirana i porušena Ferhadija džamija u Banja Luci.

Braćo! Gradimo džamije i čuvajmo džemat, ne dozvolimo da nam džamije ponovo budu samo kulturno-historijski spomenici, čuvajmo ih.

Braćo, budimo od onih koji upućuju iskrene dove Allahu, subhanehu ve te'ala, klanjajmo pet propisanih namaza, jer bez namaza nema iskrenog mu'mina, a prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu je namaz i pripremajmo se za taj Dan!

Za kraj ću da zamolim Allaha, dž.š., dovom koju je Poslanik, a.s., prenio Aiši, r.a.:

„Gospodaru moj, od Tebe tražim svako dobro ovoga i budućega svijeta, za koje znam i za koje ne znam. Tebi se utječem od svakoga zla ovoga i onoga svijeta, za koje znam i za koje ne znam. Od Tebe molim Džennet i ono što će me njemu približiti od riječi i djela. Tebi se utječem od vatre (džehenemske) i svega onoga što njoj približava od riječi i djela. Tebe molim za ono što te je molio (Tvoj rob i Tvoj Poslanik) Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i Tebi se utječem i tražim zaštitu od onoga od čega je od Tebe tražio zaštitu (Tvoj rob i Tvoj Poslanik) Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a ono što si meni propisao, daj da njegove poslijedice (njegovi svršeci) budu dobri (hajr).” AMIN!

Hamza ef. Terzić

Roditeljska obaveza odgajanja djece

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, s.w.t., Koji nas je stvorio, Koji je život u nas udahnuo i Koji nas je učinio da budemo muslimani. Neka je salavat i selam na našeg miljenika Muhammeda, s.a.v.s, od kojega in-ša-Allah očekujemo da će biti naš zagovornik na Sudnjem danu.

Kaže Allah, dž.š.: -O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti. (Et-Tahrim, 6.)

وَأۡمُرۡ أَهۡلَكَ بِٱلصَّلَوٰةِ وَٱصۡطَبِرۡ عَلَيۡہَا‌ۖ

– Naredi čeljadi svojoj da namaz obavljaju i istraj u tome! (Ta Ha,132.)

Draga braćo, iz ovih ajeta vidimo koje su obaveze roditelja. Vidimo, braćo, imperativ riječ ”čuvajte”. Kako da se čuvamo? Tako što ćemo našu djecu, i porodicu odgajati u islamu. Braćo, tako mi Allaha Uzvišenog, vi ste odgovrni za svoje dijete, da li ćete ga približiti pravom putu ili ćete ga pustiti da ga dunjaluk obuzme. Kunem se Allahom, da će dijete na Sudnjem danu, bez obzira koliko voli svoga oca i majku, kriviti svoje roditelje što ga nisu podučili i uputili na pravi put.

Kaže Allah Uzvišeni: ”A kada dođe glas zaglušujući. Na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći. I od majke svoje i od oca svoga.”

Pa šta se to onda dešava sa nama, braćo, pa neki od nas ne vodimo računa o sebi i svojim porodicama i ne razmišljamo o budućem svijetu, nagradi i kazni?! Djeca koju rađamo i ispunjavamo im sve njihove želje, pa i na račun naših potreba i mogućnosti, su emanet na našim plećima. Mi prema njima nemamo samo obavezu materijalnih davanja, već na prvom mjestu imamo obavezu njihova odgoja.

Neka znaju svaka majka i babo da će biti pitani za svoju čeljad; jesu li svoju djecu začinjali na halal način, jesu li im davali muslimanska imena, jesu li ih majke propisno dojile, jesu li ih hranili i oblačili halal opskrbom, jesu li ih privikavali na rad i red, jesu li ih podučavali islamskim vrijednostima i jesu li ih školovali!

Prenosi Amr ibn Šuajb, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Naređujte vašoj djeci namaz u sedmoj godini, a išibajte ih zbog njege (namaza) u desetoj i razdvojite ih u posteljama!“ (Ebu Davud)

Naši dobri preci su svoju djecu podučavali namazu, Kur'anu i postu, od malih nogu i njihove metode su neprevaziđene. Oni nisu dali večerati prije klanjanja akšam namaza, a niti spavati prije jacije, oni su svoju djecu od malih nogu učili kratkim surama i privikavali su ih postu na način da su ih podsticali da poste do podne, da se nahrane i nastave postiti, a da će to oni „prešiti“  i da će to biti čitav dan i td.. Nama, braćo, fali ovih metoda privikavanja djece na islamske propise.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

“Roditelj je obavezan prema djetetu: da mu da lijepo ime, da ga lijepo odgoji, da ga poduči…” (Hakim)

“Ne može roditelj ostaviti, niti pokloniti svome djetetu niša bolje od lijepog odgoja.” (Tirmizi)

“Poštujte svoju djecu i lijepo ih odgajajte.”

“Nema ni jednog roba (čovjeka) kojem Allah podari porodicu kao emanet, pa ga on ne izvrši kako treba, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Džennet”  (Buharija)

Pitam se često koja je odgojno-obrazovna ustanova najbolja za našu djecu, koja uči pravilima života i ima i biva spas za našu djecu u ovom haosu od ljudskih postupaka? Ima li nade za naše mlade? Da li smo već dovoljno pametni, roditelji i mi kao njihova djeca, da nam hodže više ne trebaju? Da li je korisno da se samoproglašavamo za vjerske učitelje. Ko to nas, ustvari, ovih godina zbunjuje i dijeli? Pitanje je pred nama, tražimo odgovor.

Bez odgojene i naučene djece nema džemata, zajedništva, namaza, nema prave legitimacije ove male bošnjačke skupine u Švedskoj.

To je početna i temeljna odgojno-obrazovna ustanova Islamske zajednice.

Da bi čovjek bio koristan u islamskom smislu i na islamski način živ i poslije fizičko-biološke smrti po hadisu je slijedeći put: “Kada čovjek umre, prestanu mu sevabi stizati, osim u tri slučaja: trajne sadake, nauke kojom se svijet koristi i dobrog djeteta koje mu dovu čini.”

Koliki je značaj i težina odgoja dobro ilustriraju slijedeće Poslanikove riječi:
“Bolje je da neko od vas odgoji svoje dijete kako treba u duhu islama nego da svaki dan podijeli sirotinji vrijednost sadaka i fitre”

Djecu treba odgajati da ne čine i da ne trpe ničije nasilje. Važno je da vjeruju i znaju da je Allah izvor i da dariva nafaku svakom, a da se o vjeri svaki čovjek mora brinuti pojedinačno, unutar ljudske slobode.

Djeci je možda ljepše ostati kod kuće, igrati se i zabavljati, a ponekad sjesti sa babom ili mamom pa ih pitati nešto o islamu ili otići u mekteb koji traje sahatak sedmično je njima teže. Braćo, kaže Allah Uzvišeni: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. (El-Bekare, 216).

Ovdje je i roditeljska briga je upitna, i treba potražiti uzroke roditeljske svijesti o važnosti mektebskog odgojno-obrazovnog rada. Djeca se zajedno druže, igraju, nešto novo nauče, ali je glavni cilj da dobiju svijest još kao mali o moralu, odgoju i lijepom ponašanju.

Porodica je i prva i najvažnija odgojno-obrazovna ustanova za djecu. Roditelji su odgajatelji i učitelji svome potomstvu.

Bez njihove podrške bilo bi vrlo teško ostvariti iole ozbiljnije rezultate izvanporodičnog islamskog odgoja i obrazovanja kakav je mekteb, na primjer. Zbog toga je važno da roditelji imaju visok nivo svijesti o ovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi.

Mekteb je bio i ostat će ogledalo naše svijesti i našeg odnosa naspram vremenski neprevaziđenih islamskih odgojno-obrazovnih ustanova.

Pravi put se jasno razlikuje od zablude, pa tako i djecu treba usmjeriti tamo gdje je polazište i gdje je početak Pravoga puta, a to su mektebi i mjesta gdje se kazuje o dinu, o vjeri, o moralu i vrijednostima koje je Allah, dž.š., pokazao miljeniku Muhammedu, a.s.

Za kraj, braćo, pročitat ću vam jednu priču za roditelje koji žele da im djeca klanjaju:

Moja je kćerka imala dvanaest godina, a obavljanje namaza za nju je predstavljalo težak teret. Jednog dana rekla sam joj da klanja, a sa strane sam je posmatrala. Uzela je sedžadu i samo je bacila na pod. Nije klanjala. Poslije sam je upitala da li je klanjala, a ona je odgovorila da jeste. Slagala je. Vjerujte mi, bez ikakvih emocija, ošamarila sam je!…

Znam da sam pogriješila, ali takva situacija stvarala mi je problem. Nisam znala šta da radim, počela sam plakati i moliti Allaha da mi oprosti. Ni šamar, ni razgovor, ni podsjetnici nisu pomagali da moja kćerka počne obavljati namaz. Jednog dana prijateljica mi je ispričala jednu priču. Ona je jednom prilikom otišla u posjetu kod svoje drugarice i kada je zaučio ezan, poziv za namaz, njena su djeca potrčala da klanjaju, bez ikakvih podsjećanja ili galame.

Upitala ju je kako je postigla to da djeca sama, bez podsjećanja i sa radošću, idu da klanjaju, a ona je odgovorila: “Nemam ništa posebno da ti kažem, osim da sam čak i prije nego što sam se udala učila i do dan-danas učim jednu dovu.”

Nakon što me je posavjetovala, i ja sam počela da učim tu dovu svakog dana na sedždi i u svojim dovama, kad god sam mogla. Drage sestre i poštovana braćo, otkad sam počela da učim tu dovu, moja je kćerka sada prva na namazu, bez ikakvog podsjećanja ili prisiljavanja. Ona ustaje na sabah-namaz bez budilnika, a i njena su braća sada redovna na namazu. Znam da sada željno želite da saznate koja je to dova. To je dova iz sure Ibrahim 40. ajet, s kojom završavam ovu hutbu, a glasi:

رَبِّ ٱجۡعَلۡنِى مُقِيمَ ٱلصَّلَوٰةِ وَمِن ذُرِّيَّتِى‌ۚ رَبَّنَا وَتَقَبَّلۡ دُعَآءِ

“Rabbi dže‘alni mukimessalati ve min zurrijjetii rabbena ve tekabbel du‘ai –Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti ukabuli molbu moju!”

Hamza ef. Terzić