Principi Ebu-Bekrove vladavine

U islamskoj povijesti ostala su ugravirana imena brojnih ličnosti. Neki su to zaslužili čineći humana djela, drugi zahvaljujući svojim mislima i govoru. Jedan od onih koji je zaslužio mjesto u historiji islama i prema jednom i prema drugom je Ebu-Bekr Es-Siddik. Kao što je poznato bio je jedan od prvih ashaba Muhammeda a.s. i najbolji njegov prijatelj. Kasnije nakon Poslanikove smrti bio je izabran za prvog halifu. Brojni su primjeri iz njegovog života ostali kao vodilja potonjim generacijama, kao primjeri kako treba govoriti i raditi, a dosta toga i dan-danas služi kao inspiracija. Jedan od tih svijetlih primjera jeste i njegov govor, nakon što je bio izabran za halifu svih muslimana tom prilikom je rekao: “Ljudi izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Slabić među vama je kod mene jak, sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab, kad trebam od njega uzeti ono što Allah zahtijeva…”

Ovo je bio dio iz njegovog obraćanja prisutnim muslimanima. Govor iz kojeg se može jako mnogo naučiti. Bez obzira o kome da je riječ, bio on kralj, predsjednik države, ministar, direktor, muftija, imam, pa čak i onom koji je posljednji i najniži u hijarahiji. Govor Ebu-Bekra, iako je star oko 14 stoljeća, je i danas aktuelan, i danas može biti vodilja svim ličnostima koje se nalaze na javnim pozicijama. Šta više može se naći i kao dio programa i statuta stranaka i organizacija.

Kada bismo pogledali kroz prizmu njegovog govora današnje vlastodršce/ namjesnike primijetili bismo da se većina njih ne može prepoznati u riječima Ebu-Bekra. Ako se osvrnemo na prvi dio izjave: “Ljudi, izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas…”. Primijetit ćemo slijedeće; njegova svjesnost i priznanje da zna da on nije najbolji je od krucijalnog značaja za njegov rad i odnos prema svojim saradnicima!? Kod nas mnogi misle suprotno, kada se izaberu na pozicije misle da su oni “najbolji”, to dalje implicira samoljublje, pa zatim mišljenje da su Bogom dani na tu poziciju, da niko više ne može to raditi!

U nastavku govora on dalje kaže: ” pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome”. Na analizi ovog dijela govora ćemo se zadržati i nastojati da vidimo gdje smo mi u odnosu na ove riječi? Ovim riječima Ebu-Bekrova ličnost dolazi do izražaja u punom značenju. Prije svega, on se ovim riječima potvrđuje kao veliki demokrata, a izgovorene riječi navode upravo na takav zaključak. On sugerira svojim prijateljima, ako budem radio ispravno pomozite me, a ako budem griješio spriječite me! Dakle, traži podršku (i)li upozorenje od svojih ashaba! To je vrhunac, to može reći i tražiti samo osoba koja je bogobojazna, osoba koja cijeni svoje saradnike, osoba kojoj je stalo do prosperiteta, osoba koja nije zaljubljena u dunjaluk i vlast, osoba koja ne misli da je pokupila pamet cijelog svijeta. To je djelo jednog istinskog lidera, koji je svjestan da je on tu zbog naroda i svjestan šta znači savjetovanje.

S druge strane ako pogledamo naše pozicionere bilo koje vrste, kako u vjerskim tako i u svjetovnim organizacijama i institucijama, poslije Ebu-Bekrovih riječi, slijedi neumitno razočarenje: većina naših ministara, direktora, predsjednika, načelnika, imama, profesora nema Ebu-Bekrove osobine. Nema njegovu svijest da za dobar rad traže podršku, a za pogrešno postupanje opomenu i sprječavanje. Većini njih “ne smiješ” reći da griješe! Većina njih je zaljubljena u sebe! Većina njih misle da rade samo dobro! Većina njih misli da su bezgrješni! Većina njih su za razliku od Ebu-Bekra (koji iako je živio prije 14 stoljeća) autokrate.

Kaže Ebu-Bekr: “…a ako budem griješio, vi me spriječite u tome…” Zapitajmo se kako naši namjesnici postupaju kada griješe? Koliko njih dozvoljava i prihvata opomenu ili kritiku? Nažalost, trebamo biti realni i reći: veoma, veoma malo. Naši namjesnici ne dozvoljaju da ih se opominje i kritikuje. Oni misle da neko ima nešto protiv njih, pa ih se zato proziva. Oni ne gledaju “ni ko kaže, ni šta kaže”, njih argumenti ne zanimaju. Neki su toliko sujetni da su u stanju da se naljute na tebe i da te precrtaju! Kod njih nema dobronamjerne kritike! Neki doživljaju javnu poziciju bilo koje vrste kao babovinu, a ne kao emanet povjeren od naroda i društva!

Prosto je nezamislivo da danas na pragu trećeg milenija, danas u eri “društva znanja”, u eri “informatizacije”, u doba demokratije, postoje javni radnici koji ne dozvoljavaju ni opomenu ni kritiku. Ako se osvrnemo na društva s visokim stepenom demokratije, vidjet ćemo da je tamo svačiji rad predmet analize. Vidjet ćemo, da nema nedodirljivih! Vidjet ćemo, da postoji javno mnijenje koje se doživljava kao korektiv svima. Pa zar bi oni dostigli stepen tehničkog i društvenog razvoja koji danas imaju, da nisu slijedili Ebu-Bekrove principe: podrška, opomena, zabrana!

Muslimani u Bosni iHercegovini pa tako i u svijetu moraju se vratiti principima Ebu-Bekra, ako žele napredak i prosperitet. Konačno Stvoritelj Allah Uzvišeni u svojoj Časnoj knjizi, Kur'anu, kaže: ” A ti opominji, doista opomena koristi vjerniku” (sura Ez-zarijat, 55) . Dakle, kome nije dovoljna praksa Ebu-Bekra neka se onda osvrne na kur'anski tekst, u kome se za opomenu kaže da koristi vjerniku. Dakle, opomena treba da se doživljava kao lijek, kao nešto na što treba da muslimani obraćaju pažnju, a ne da to ignorišu. Opomena/kritika bilo koje vrste treba shvatati ozbiljno i svaku kritiku uzeti u razmatranje. Onda će se načelo: ” Nije važno ko kaže i šta kaže” glasiti: “Važno je i ko kaže i šta kaže”! Takav pristup nam kao zajednici, ali i ummetu može samo pomoći, a ne nikako odmoći. Sada zbog lošeg odnosa prema kritici i nečinjenja ništa imamo situaciju kakvu imamo. Jer dužnosnici umjesto da se uhvate u koštac s problemima, umjesto da rade svoj posao, oni su potrebe i probleme “gurali pod tepih”. E s takvom praksom trebamo konačno prestati i svi oni koji nisu spremni prihvatiti opomenu i kritiku, ne trebaju biti birani na pozicije. Muslimani ( javni radnici) moraju početi voditi računa o javnom mnijenju. Trebaju biti i (samo)kritični, moraju se osvrtati na glas naroda, na glas intelektualaca. Sve primjedbe i kritike se moraju apsorbovati i tražiti na njih adekvatan odgovor. U tom kontekstu nam može poslužiti i izjava Alije Izetbegovića koji je rekao: “Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite”.

Trebamo konačno prestati s praksom arogancije, ignorisanja, sljepila, gluhosti, neuvažavanja “to nas ubi” i “ukopa”, s takvom praksom ne možemo “doći na zelenu granu”, kao ni sa učahurenošću. Rješenje je početi više slušati glas naroda/javnog mnijenja, odnosno slijeđenja principa Ebu-Bekrovog poimanja vladanja.

Esmir Bašić            preporod.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s