Majčino čulo i njena čudesna ljubav

Čovjek ima prirodni osjećaj za odgoj. Kao što prirodni osjećaj za pravednost i pravičnost ima svoj korijen u „ljudskoj prirodi“, tako ima i osjećaj za odgoj. Kao što u čovjeku obitava osjećaj pravde, isto tako u njemu obitava i odgojni osjećaj.

On nije naučena pedagoška vještina, nego Allahovom dž.š. voljom utisnuta pronicljivost za odgoj. On je posebno izražen i primjetan kod majke. Njen odgojni osjećaj skoro da funkcioniše kao instinkt. Ovaj „instinkt“ je nekada uspješno zamjenjivao čovjekovo iskustvo, obrazovanje, učenost. To majčino „čulo“ za odgoj, ta njena prirodna odgojna pronicljivost otklanja mnoga lutanja i stranputice u procesu odgojnog djelovanja. Svaki majčin pedagoški akt, svako njeno uplitanje u rast i razvoj ličnosti djeteta, praćeni su njenim prirodnim osjećajem za odgoj. Da bi ostavila otvoren put ljudskom (dječjem) duhu, ovaj prirodni odgojni osjećaj majka redovno usmjerava na dušu djeteta. Majka nikada ne ometa da dječji glas dođe do nje. Ona skoro seizmografski osjeća činjenicu da odgoj počinje tamo gdje počinje malo, tamo gdje je prisutna i najmanja odgajateljska reakcija i teško primjetan pedagoški akt. Njen odgojni osjećaj ima tri pratilje: ljubav, dobrotu i strpljivost. Ljubav je srce majčine pedagogije.

„Majčina je ljubav čudesna i ono što iz nje izrasta nije ništa manje čudesno. Nije nikakva slučajnost što se čovjek, u svojoj svakodnevnoj boli ili u svojim nevoljama, uvijek i redovno, obraća majci: „Majko moja!“ Čak i oni koje je „majka“ napustila u svojim nevoljama i tegobama, istu u pomoć dozivaju. Takav uzdah ili vapaj za pomoć gotovo nikada se ne vezuje za oca. Nije nikakva slučajnost što se olako, skoro bez ikakvih poteškoća, otac zna odreći svog vanbračnog djeteta. Majka nikako ne može ustvrditi da to isto dijete nije rodila. Majka se ne odriče djeteta koje je rodila nakon što je bila silovana, uprkos surovosti sredine koja je osuđuje, iako ona nije kriva za to. Zar iskustvo, skoro u cjelosti, ne potvrđuje činjenicu da djeca siročad bolje prođu ukoliko imaju majku. Zar se slučajnosti može pripisati činjenica da je majka, a ne otac, toliko opjevana u pjesmama. S druge strane, niko ne vjeruje u ljudsku dušu koliko majka. Niko prema ljudskoj duši nije toliko dobrodušan i tako prefinjeno pravičan kao ona. Ne može dijete toliko pogriješiti da bi time uzdrmalo ili uništilo njenu usidrenu ljubav prema ljudskoj duši. Zato nije, niti može biti, nikakva slučajnost što se hadisom Allahovog Poslanika čovjek opominje da se ispod majčinih, a ne očevih, nogu nalazi Džennet. Sve ovo svjedoči da samo majka uspijeva djetetovu ljubav skrenuti prema svojoj duši.“

Ti čudesni rezultati majčine ljubavi plod su njene vjere u ljudsku dušu. U svojoj čežnji i žudnji da joj ljubav bude uzvraćena, majka navodi dijete na onu ljubav koja će u njemu izazvati nesmetane i nesebične duševne pokrete. Samo majka uspijeva pokrenuti najbolje i najdublje duševne i duhovne pokrete u svome djetetu. I kad joj dijete ne uzvrati ljubav, njena vjera u ljudsku dušu ostaje nepomućena. To je zato što majka duši priznaje vječno pravo vjerujući da njeno dijete ne može toliko posrnuti da ga ona iz te posrnulosti ne može izvući i na pravi put izvesti. Nikakva odgojna i društvena posrnulost njenog djeteta ne može uzdrmati njenu, Božjom voljom utisnutu, ljubavlju i nadom natopljenu, naklonost prema djetetu. Majčina ljubav je bezuvjetna. Svako dijete ima dio majčine ljubavi i svi imaju njenu čitavu ljubav. Ništa ne može uništiti tu njenu pedagošku životnu vjeru u kojoj se tiho, skoro nečujno skriva istinska veličina i uzvišenost majke. Zato ona nikada i ne prestaje pobuđivati i probuđivati dušu svog djeteta neprestano ulijevajući i oživljavajući u njemu sigurnost i samopouzdanje.

Majka nikada ne mjeri dječju dušu onim čime se ona ne može mjeriti i otuda njena neizmjerna dobrota i strpljivost prema mladom ljudskom biću. Svojom ljubavlju, dobrotom i strpljivošću majka krči put svim kasnijim odgojnim postupanjima i razvoju ličnosti koji kasnije slijedi. Majka kao prvi prirodni odgajatelj stvara temelje za kasniji duhovni uspon djeteta, za kasniji rast i razvoj njegove individualnosti. Riječima: „Džennet je gdje gaze noge vaših majki“, Muhammed a.s. ukazivao je na časnost i veličinu majke. Doista je u njenoj pedagogiji sadržan čitav odgojni sistem. Možda je zato odgoj u rukama njenim baš u vrijeme najveće prijemčivosti i najbržeg razvoja djeteta. Majci je, dakle, kao prvom učitelju, pružena prilika da obrazuje – formira karakter djeteta. Dijete je objekt majčine ljubavi, i prije i poslije njegovog rođenja. Ono ne samo da osjeća, nego i udiše majčinu ljubav dok ga ona nosi u svom stomaku, u svom srcu. Sve ono što zrači iz majčine duše, sve ono što plamti iz majčina srca i obasjava to mlado ljudsko biće, sve ono što dijete prima uporedo s pupčanom vrpcom i s majčinim mlijekom, pripada njenom odgoju i njenoj pedagogiji. Majka doista njeguje dušu svoga djeteta. A odgoj u svojoj autentičnosti i jeste njegovanje duše. U normalnim uvjetima rast i razvoj djeteta, tj. njegovo zdravlje i zdravlje majke, jedno su te isto. Što je dobro za dijete, dobro je i za majku, i obratno. Poznato je iz literature da staranje o djetetu, i prije i poslije rođenja, jača fizičko i mentalno zdravlje majke. Samo dojenje, naprimjer, blagotvorno djeluje na uspostavu ravnoteže u funkcionisanju majčinih žlijezda. S druge strane, pak, potpuno dojenje blagotvorno djeluje na rast i razvoj djeteta. Preko uspješnog psihološkog jedinstva sa djetetom majka podstiče homeostazu (ravnotežu) i afektivni razvoj autonomije obje ličnosti. U ovom smislu moglo bi se reći da majka ne mora ništa žrtvovati za svoje dijete. Samo neurotične majke pokazuju agoniju, dramu i svoju muku oko djeteta.

Majka iskreno i otvoreno pokazuje emocije i tako njima nesmetano natapa dječju dušu. Ona zna da potiskivanje emocija istodobno prekida prirodne niti odgoja. Ona niti izbjegava, niti ignoriše nježna osjećanja. Majka nikada ne prestaje osjećati i osjećanja upućivati prema djetetu. Njena pedagogija najbolje pokazuje da svako učenje počinje od emocija. Majka gotovo nepogrješivo osjeća da je neosjetljivost isto što i glupost. Zavisnost djeteta od majčine brige i ljubavi je dugotrajna. Kroz emocionalnu bliskost majka djetetu saopštava stanje svoje duše, selektivno propuštajući spoljašnje uticaje na dječju nezrelost i neiskustvo. Svojim, majčinskim mehanizmom, selektivnošću, ona štiti svoje dijete od negativnih uticaja i istodobno osigurava njegov normalan, prirodan rast i razvoj. Tako se iz jedinstva majke i djeteta postepeno i sigurno oblikuje dječja individualnost. Svoj individualni i porodični identitet dijete gradi i razvija kroz stalne procese spajanja, diferenciranja i modificiranja. Iz ovih procesa rađa se bogato, snažno i prošireno dječje JA.

Svoj psihički identitet dijete oblikuje prema svojim i potrebama roditelja. „Djeca posmatraju i upijaju stav porodice prema trošenju novca, prema nauci i naučnim dostignućima, prema drugima rasama i nacionalnostima. Jednostavno, posmatraju odnos porodice prema okruženju sa kojim svakodnevno komuniciraju. Zato roditelji, i otac i majka, trebaju predvoditi proces odgajanja, a ne dozvoliti da ih djeca svojim ponašanjem vode iz jedne reakcije u drugu.“ Otuda je individualnom identitetu neophodna podrška porodičnog identiteta u kojem majka zauzima centralno mjesto. Kroz emocionalnu bliskost nije teško majci da bude prvo pouzdanje, prvi uzor, prvi autoritet i prva stega svome djetetu.

Glas islama br. 207. | 1. februar 2011. | Autor: Mr. Mustafa ef. Fetić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s