Priča o istinskom pokajanju

Allah je Onaj, osim koga drugog boga nema...Ovo je interesantno kazivanje o snazi tevbe, iskrenog pokajanja Allahu, dž.š. Marokanka Layla Al Helw oboljela je od raka i ljekari više nisu bili u mogućnosti da je liječe. Najbolji specijalisti Evrope nisu imali nade u njeno ozdravljenje, čak je i sama Layla izgubila svaku nadu, međuim, Allah, Hvaljen i neka je Uzvišen On, proviđa.

Prepuštamo vas sestri Lejli da vam kaže sve o sebi.

Storija o povećanju imana, ispričana vlastitim riječima, preuzeta je iz knjige “Oni koji su se pokajali Allahu”, obljavljena je na francuskom jeziku a autor je Ibrahim Abdullah el Hazemi.

Lejla kazuje:
Prije devet godina saznala sam da imam veoma opasnu bolest – rak, svako zna da je i samo spominjanje imena te bolesti zastrašujuće. Moje vjerovanje u Allaha bilo je slabo. U potpunosti sam zastranila od sjećanja na Allaha, dž.š, i smatrala sam da će ljepota i zdravlje trajati cijeli život. Nikada nisam ni pomišljala da ću oboljeti od bolesti poput raka. I tako, kada sam saznala za bolest koja je u meni, to me tako jako potreslo, iz dubine duše. Razmišljala sam o bježanju. Ali gdje? Gdje mogu pobjeći od bolesti koja se nalazi u meni? Čak sam pomišljala na samoubistvo! Međutim, mnogo sam voljela svog muža i djecu. Nisam ni razmišljala o Allahovoj kazni ako počinim takav grijeh, jer, kao što sam rekla, bila sam daleko od sjećanja na Allaha. Allahova je volja bila da ta bolest bude razlog mojoj uputi, također i razlog za uputu mnogo ljudi.

Otišla sam u Belgiju gdje sam posjetila mnoge ljekare. Oni su kazali mom mužu da mi prvo moraju ukloniti dojke, potom da moram ići na određene terapije. Znala sam da će te terapije uzrokovati opadanje kose, da će moje trepavice i obrve nestati, da će to uzrokovati pojavu brade na mom licu i učiniti da mi nokti i zubi počnu otpadati. Tako sam u potpunosti odbacila tu soluciju. “Radije ću umrijeti sa svojim dojkama, zubima i sa svime onim s čime me je Allah stvorio nego živjeti bez toga.” – kazala sam. Zamolila sam ljekare da mi dadnu drugu terapiju koja je manje efketna i oni su to i učinili.

Vratila sam se nazad u Maroko. Išla sam na terapiju i nisam imala nikakvih posljedica na svom tijelu što me je činilo veoma sretnom. Razmišljala sam: možda su ljekari pogriješili i možda ja nemam rak. Međutim, nakon šest mjeseci, počela sam naglo mršaviti, moja boja se počela mijenjati i osjećala sam konstantni bol. Moj ljekar u Maroku savjetovao mi je da se vratim u Evropu, i to sam i učinila. Tamo u Belgiji sam naišla na katastrofu! Ljekari su rekli mom mužu da se bolest raširila cijelim mojim tijelom, da su pluća u potupnosti inficirana, i da sada nemaju nikakvog rješenja za moj slučaj. Kazali su: “Bolje vam je da odvedete svoju suprugu nazad u svoju zemlju da tamo umre.” Moj muž bio je šokiran… i, umjesto, odlaska nazad u Maroko, otišli smo u Francusku, miseći da ćemo tamo naći neko riješenje. Ali, u Francuskoj ništa više od onoga na što smo naišli u Belgiji. Konačno, odlučili smo da odemo u bolnicu i da odem na operaciju odstranjivanja dojki i da nastavim s jakom terapijom (koju su ljekari ranije propisali).

Međutim, moj suprug je razmišljao o nečemu na što smo uvijek zaboravljali – žalosno, na nešto što je uvijek bilo previše daleko od naših misli. Allah, dž.š, je nadahnuo mog supruga da me odvede Allahovoj Svetoj kući u Meki. Možda možemo stati pred Allaha i zamoliti ga da nam pomogne da pronađemo izlaz iz tog problema.

Napustili smo Pariz izgovarajući: “Allahu Ekber, La ilahe illallah” (Allah je najveći, Nema boga osim Allaha). Bila sam veoma sretna jer bilo je to prvi put da posjetim Allahovu Svetu kuću i da vidim Kabu.

Ponijela sam primjerak Kur'ana iz Pariza, prije ga čak nisam ni imala sa sobom. I krenuli smo za Meku. Kada sam ušla u Svetu džamiju i prvi put vidjela Kabu mnogo sam plakala – prizor, mjesto na kojem su klanjali Allahovi poslanici, Sveta džamija, mnoštvo muslimana, Veličanstvenost, Darežljivost i Čista Milostivost mog Gospodara, Allaha…

Plakala sam jer se sa svim tim nisam mogla lahko suočiti, jer sam žalila za svim prošlim godinama koje sam provela bez obavljanja namaza i traženja Allahove pomoći.

Kazala sam: “O, Gospodaru, ljekari su bili nemoćni da me izliječe….Ti imaš lijek za svaku bolest, sva vrata su ispred mene zaključana. Ništa mi nije ostalo nego da tražim pred Tvojim vratima, Molim te Gospodaru, ne zatvaraj mi Svoja vrata!” Nastavila sam klanjati i upućivati Allahu dove dok sam obilazila Kabu. Molila sam ga da me ne razočara i vrati praznih ruku. Kao što sam ranije kazala, u potpunosti sam zastranila kada je bila u pitanju Allahova vjera. Tamo sam otišla i do učenjaka i zamolila ih da me upute na neke knjižice i dove koje lahko mogu čitati. Savjetovali su mi da učim što više mogu iz Kur'ana. Također su mi savjetovali da što više činim “tedhallu” sa zemzem vodom. (Tedhalla: je piti velike količine vode dok voda ne dođe do rebara). Također su mi savjetovali da mnogo spominjem Allaha i da donosim salavate na Poslanika, a.s. Na Allahovom svetom mjestu sam se osjećala veoma mirno i opušteno. Zamolila sam supruga da mi dopusti da se ne vraćam nazad u hotel i da ostanem u Haremu cijelo vrijeme. On mi je dao svoje dopuštenje. U Haremu su pored mene bile neke sestre iz Egipta i Turske koje su vidjele kako mnogo plačem. Pitale su me za razlog. Kazala sam im da prije nego što sam došla u Allahovu kuću, nikad nisam mislila da ću je toliko mnogo zavoljeti. Također sam im kazala da imam rak. One su bile uz mene cijelo vrijeme i nisu me napuštale. Također su dobile dozovole od svojih muževa da ostanu sa mnom u džamiji.
Rijetko smo spavale. Jele smo male količine hrane, ali smo pile mnogo vode zemzem. I kao što je Poslanik, s.a.v.s, kazao: “Zemzem voda je za ono zašto se pije, ako je piješ s namjerom da se izliječiš, Allah, dž.š, će te izliječiti. Ako je piješ zbog žeđi, Allah, dž.š, će ti ugasiti žeđ… itd.” Tada nisam osjećala glad. Nastavila smo obavljati tavaf i mnogo učiti Kur'an. Na taj način provodila smo dane i noći. Kada sam došla u Allahovu kuću bila sam veoma mršava, a gornji dio mog tijela i moje grudi bili su ispunjeni oteklinama od krvi i gnoja. To je bilo zbog toga što se rak proširio po čitavom gornjem dijelu mojih grudi. Sestre su me neumorno molile da operem gornji dio svog tjela zemzem vodom, ali ja sam se čak bojala da taj dio tijela i dodirnem. Bojala sam se podsjećanja na svoju bolest, jer će tada bolest okupirati moje misli, umjesto da se sjećam Allaha i da mu se predam u potpunosti.

Od tada sam stalno prala svoje tjelo, bez direktnog doticanja dijela koji je bio pogođen rakom. Nakon pet dana, moje prijateljice insistirale su da cijelo tijelo polijem i operem zemzem vodom. Na početku sam odbila. Međutim, osjetila sam da me nešto tjera da to učinim. Polahko sam pokušavala preći preko dijelova koje sam uvijek izbjegavala, preko grudi. Ponovno sam se uplašila, ali sam opet osjetila silu koja me tjera da još jednom pokušam. Oklijevala sam. Nakon trećeg pokušaja, prisilila sam svoju ruku da pređe preko gornjeg dijela tijela i, konačno, preko grudi! Nešto nevjerovatno se desilo – nije bilo oteklina od krvi i gnoja.!!!
Nisam mogla vjerovati u ono što sam osjetila. Prešla sam preko svojih grudi još jednom, bila je istina! Da, to je bila istina! Zadrhtala sam. Sjetila sam se da je Allah kadar učiniti što god On hoće. Zamolila sam jednu prijateljicu da dodirne moje tjelo svojom rukom i pogleda ima li oteklina. Ona je to učinila i one su potom povikale: «Allahu Ekber! Allahu Ekber!» Otrčala sam svom suprugu u hotel, podigla sam svoju košulju i kazala:
“Pogledaj Allahove Milosti!” Rekla sam mu šta se desilo i on nije mogao da u to povjeruje. Plakao je neprestano. Kazao je: “Znaš li da su se ljekari zaklinjali da ćeš umrijeti u roku od tri sedmice?” Ja sam im odgovorio: “Sudbina je u Allahovim rukama, neka je On Hvaljen, niko ne zna šta nam budućnost donosi osim Njega. Ostali smo u Svetoj Allahovoj kući jednu sedmicu, zahvaljivala sam Mu za Njegovu nemjerljivu Milost. Potom smo otišli da posjetimo Poslanikovu džamiju u Medini.

Nakon toga smo otputovali u Francusku. Tamo, ljekari su bili zbunjeni i iznenađeni do ludila. “Jesi li ti ista ona osoba” – pitali su me. Ponosno sam odgovorila: “Da, a ovo je moj suprug, mi smo se vratili Allahu, i sada se ne plašim ničega osim Allaha, dž.š. Sudbina dolazi od Njega. Kazali su mi da sam ja veoma čudan slučaj. Oni su izrazili želju da me ponovno pregledaju.
Uradili su to ponovno, i nisu ništa našli. Prije, jedva da sam mogla disati od nateklina. Međutim kada sam otišla u Allahovu Svetu kuću i zamolila ga da me izliječi, rak je u potpunosti nestao. Potražila sam knjige iz Poslanikove biografije, čitala sam ih i mnogo plakala. Plakala sam žaleći za svim što sam propustila u životu. Propustila sam imati ljubav spram Allaha i Njegovog Poslanika. Ja, ponizni rob Allahov, koji je trabalo da voli Allaha cijelom svojom dušom, trošila sam svoju ljubav, kroz sve ove godine, na beznačajne stvari ovoga svijeta. Plakala sam za vremenom koje sam protračila daleko od Allaha, mog Stvoritelja, za vremenom koje svi treba da utrošimo u obožavanje Allaha, istinski Ga voleći, izražavajući ljubav spram Njegovog Poslanika, slijeđenjem njegovog plemenitog uzora, njegovog sunneta.

Molim Allaha da oprosti meni, mome suprugu i svim muslimanima i da me prihvati kao iskrenog roba. Amin!

NAPOMENA: Preveo i priredio Mirnes Kovač. Objavljeno u Novim Horizontima.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s