Mirisne bosanske avlije

Dođi bliže. Tako je očito, da bi ti moglo promaći; tako drago, da bi ga mogao uzeti zdravo za gotovo; tako intimno, da ga možeš prepoznati samo ako se predaš cijelim bićem..

“… Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” Qaf, 16. Ako želiš razumjeti, moraš slušati, sa fokusiranim, pažljivim srcem – upravljenim prema Njemu. ” …I spominji Gospodara svog mnogo, i slavi (Ga) noću i jutrom.”  Ali Imran, 41.

Kada je Jusuf a.s. bio otjeran od kuće od strane svoje braće, određeno mu je bilo da odrasta u kraljevskoj palači. Kako je odrastao, kraljeva žena je razvila osjećaje za njega, pokušavajući ga namamiti u svoje naručje. Pokušala je i silom. I ona je bila privlačna Jusufu a.s., ali je njegovo srce ostalo fokusirano, uvijek u pripravnosti i nikad nije dopustio da bude preokupirano dunjalučkim slastima. “I strpi dušu svoju sa onima koji zazivaju Gospodara svog ujutro i navečer, želeći lice Njegovo; i ne skidaj oči svoje s njih, želeći sjaj života Dunjaa; i ne slušaj onog čije smo srce učinili nemarnim za spominjanje Naše i (koji) slijedi strast svoju, a stvar njegova je zanemarena.” Kehf, 18. Njegovo je srce uvijek bilo prisutno i potpuno fokusirano. On nikad nije gledao na momenat kao na kraj, već uvijek kao sredstvo, sredstvo do velikog cilja, do krajnjeg cilja i krajnjeg dana.

Danas često čujemo izraz “Živi u momentu”, ali negdje usput to je postao izraz kojim se opravdava niska ljudska priroda. Momenti o kojim su govorili pobožni i dobri ljudi sa istoka i zapada u prošlosti su doprinosili boljem cilju i svrsi, visoko  iznad momenata niskosti ljudske prirode. To kristalno razumijevanje je dovelo Jusufa a.s. do ispravnih odluka u vremenu jakih iskušenja. “…I poželio bi (on) nju da nije vidio jasan znak Gospodara svog.” Jusuf, 24.

Čak šta više, jedna od poznatih i dokumentovanih osobina jeste njegova pronicljivost i sposobnost raspoznavanja Allahovih znakova. Njegovi snovi su nagovijestitli njegovu sudbinu i objava koja mu je stigla je spasila cijelu naciju od pomora zbog velike gladi. Njegovo je srce bilo ispunjeno Allahovom jednoćom. Poslanik Jusuf a.s. je znao da njegove okolnosti i oni oko njega nisu nikada bili pusta slučajnost.   Znao je da je svaka situacija, svaka misao bila povezana sa nečim većim – voljom jedine opstojeće Istine – Istinitim Hakkom.

Mnogi od nas traže Njegove znakove, nadajući se da će nas uputiti, ali i dalje ostajemo izgubljeni. Možda i vidimo momente kada se manifestira Njegovo apsolutno beskonačno bogatstvo smjernica (tawfiq) i blagoslova, ali ostajemo u svijetu potreba i praznine. Beskonačno smo u potrazi za Njegovim porukama. Ali ako bi On odgovorio na tvoj poziv, da li bi ti to primjetio? Da li bi opazio Njegove smjernice? Da li je moguće da ti se stalno pokazuju znakovi, a ti ih odbacuješ kao puku slučajnost?

Razumijevanje Njegove volje i primanje Njegovog poziva zahtjeva bliskost. Zahtjeva cijepanje vela između tebe i Njega. Zahtjeva ljubav i bliskost tako snažnu i tako obuzimajuću, da je samo posuda jednog srca može nositi.

Veliki pjesnik je rekao:

Sve na kocku zbog ljubavi stavi,
ako si pravo ljudsko biće.
Ako nisi, napusti
ovaj skup.
Polovična srčanost ne doseže
do uzvišenosti. Kreneš
da nađeš Boga, a onda se svako malo
zaustavljaš i traćiš vreme
u drumskim kućama lišenim duha.
Ne čekaj dalje. Zaroni u okean, pusti da more bude ti.” (Rumi)

Ako želimo Njegovu uputu, najbitnije je da naučimo kako da ispunimo svoja srca samo sa Njim. Ovo je stanje spomenuto u Kur’anu: “Uistinu, na nebesima i Zemlji su znaci za vjernike.”– El Džasije, 3. Ovo je ajet za vjernika – mu’mina. Korijen te riječi je ا م ن, i ima mnogo značenja. Neka od njih su:

–          Smirenost aktivirana jakim osjećajem vjere

–          Biti prisutan, u višim dimenzijama momenta, bez očekivanja

–          Ispražnjavanje srca od svega osim povjerenja u Allaha

Uzvišeni Allah nam kaže da je obraćanje pažnje na Njegove znakove istinska blagodat, zapravo suština, onoga što nas čini mu’minima. Ništa nije istinsko osim s Njim i ako bi smo bili u stanju ispuniti svoja srca ovom spoznajom, kada bi sve okolnosti i sva stanja bili manifestacija Njegove volje u našim očima, onda će Njegova uputa doći, bez obzira koliko teške i kompleksne naše situacije bile. “Pa uistinu, uz teškoću je olakšanje.”  Eš-Šerh, 5.

Vjerovanje u Božiju Jednoću je suština načina na koji gledamo događaje u našem životu. Posebno ako žudimo za Njegovom uputom. Ibn Kajjim, r.a., u svojoj knjizi Medaridž es Salikin spominje uputu kao primarnu korist u sticanju istinskog unutrašnjeg stanja Tevhida (Božije Jednoće). To je stanje sažeto u četiri faze:

Tevba (Pokajanje): Ibn Kajjim preporučuje da, kako bi smo postigli najveće i najpronicljivije stanje, moramo početi sa konstantnim (i beskonačnim) stanjem tevbe, te prepoznati srčanu žeđ za traženjem istine. Svjetlo u srce ulazi kroz duboku žeđ za istinom i kada to svjetlo jednom uđe u srce, traženje Izvora postaje duboko ukorijenjeno u toj osobi.

Stanje budnosti (Fikra): To je nivo razmišljanja i proučavanja. U ranoj fazi, srce počinje da gleda u pravcu u kojem želi ići. Nakon što ga prepozna, zahtjevaće stanje budnosti. U ovoj fazi srce počinje raspoznavati i razlikovati istinu od neistine. Počinje raspoznavati šta je dobro, a šta loše.

Basira (Svijetlo u srcu): Basira je jako snažna, jer postavlja uočavanje (ferasu) u srce i čini vjernika, mu’mina svjesnim dobra i zla u životu. Odstranjuje sve vrste šoka od dunjaluka. Pomaže da se riješimo potrebe za očekivanjima (od drugih).  U ovom stanju, vjernik je svestan šta drugi mogu vidjeti ili razumjeti.

Azim (Odlučnost): Krajnji proizvod i plod prethodnih stanja jeste azim. Da bi postigao ovo stanje, mu’min mora postaviti cilj, a taj cilj mora biti put prema Bogu. Kada već ima ferasu (uočavanje), vjernik je u stanju postaviti cilj koji će ga voditi prema pravom putu. Jednom kada je cilj postavljen, i osoba teži tome, odlučnost se povećava. Ova će odlučnost stvoriti održivu sklonost prema radu. On će konstrantno i bez umaranja biti u borbi na putu prema svom cilju: ALLAH.

Od svih stanja spomenutih od Ibn Kajjima, najbitnija je tevba, pokajanje. To nije fraza koju kažemo na kraju svakog namaza, niti je samo gest. Tevba u svom najdubljem smislu predstavlja poniznost i svjesnost o Bogu. To znači da, prije nego bilo šta uradimo, zapitamo sebe da li će nas to dovesti bliže Njemu. To znači da, svaki put kada nagnemo grijehu, naše srce žudi za oprostom. To znači voljeti Ga sa iskrenošću  koja prodire u najdublje aspekte naših želja, potreba i nadanja, jer ne možemo imati ljubav prema dunjaluku i Njegovu ljubav u istoj posudi.

Pa počnimo sa tevbom. Dopustite da vaš život bude potpuno obuzet sa njom. Dovest će vas tako blizu Njemu, Njegovim znacima i Njegovoj objavi. Čak i ako nemate priliku doseći najveće nivoe u ovom životu, tevba će vas zaštititi, voditi vas i osigurati u trenucima slabosti i trenucima potrebe.“Tražite oprost Gospodara vašeg, zatim Mu se pokajte, poslaće na vas nebo obilno i dodati vam snagu snazi vašoj..” Hud, 52.

–  Omar Ead

“Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva…” En – Neml, 62.
dua-handsKakav god problem da imamo, u kakvoj god da se poteškoći nađemo, imamo najmoćnije oružje za odbranu od boli koja nas muči. To oružje je dova. Sa sigurnošću znamo da je Allah El Mudžib – Onaj koji se odaziva. Puno toga napisanog o dovi smo pročitali, o tome koliko je bitna, ali kako bi imala svoj puni smisao, moramo je udružiti sa određenom slomljenošću u srcu. Ova slomljenost je osjećaj krajnje, apsolutne potrebe, pokornosti i predanosti Allahu Uzvišenom i razumijevanje činjenice da je On Jedini Koji nas može izbaviti iz našeg stanja.
U prelijepom hadisu kudsi, Allah Uzvišeni kaže:
“O Robovi moji, ja sam Sebi nasilje zabranio, a zabranio sam ga i među vama, pa nemojte jedan drugom nasilje činiti.
O Robovi moji, svi ste vi zalutali osim onog koga ja uputim; pa tražite od Mene da vas uputim, Ja ću vas uputiti.
O Robovi moji, svi ste vi gladni osim onog koga Ja nahranim, pa od Mene tražite da vas nahranim, Ja ću vas nahraniti.
O Robovi moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga ja odjenem, pa od Mene tražite da vas odjenem, Ja ću vas odjenuti.
O Robovi moji, vi danju i noću griješite, a Ja sam Onaj koji sve grijehe prašta, pa od Mene tražite da vam oprostim, Ja ću vam oprostiti.
O Robovi moji, vi nikada ne možete doći do onoga čime biste Meni štetu nanijeli, pa da Mi je nanesete, niti ikad možete doćI do onoga što će Meni korist donijeti, pa da Mi je donesete.
O Robovi moji, kad biste vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džinni, imali srce najpobožnijeg čovjeka, to ništa ne bi Moje imanje povećalo.
O Robovi moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džinni, imali srce najgoreg griješnika, to ništa nebi Moje imanje umanjilo.
O Robovi moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džinni, stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji, to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko oduzme od mora igla kad se u njega zamoči.
O Robovi moji, sve zavisi od vaših djela, koja su kod mene sačuvana i prebrojana i za koja ću Ja vama dati zaslugu. Ko nađe nagradu i dobro, nek Allahu zahvali, a ko opet kaznu i zlo, neka ne kori nikog osim sebe.” (Muslim)
Subhanallah, ovaj hadis jednostavno morate čitati iznova i iznova, kako bi zaista shvatili njegovo značenje. U suštini, Allah nam poručuje da je sve od Njega – On posjeduje čitav ovaj svijet i sve što je na njemu, prema tome sve što trebamo – trebamo tražiti od Njega.
dedoAllah se je nazvao El Mudžib, Onaj Koji se odaziva. Baš kao što smo sigurni da je Kur’an istina, tako trebamo sa sigurnošću znati da će se Allah, El Mudžib, odazvati našem pozivu. Nikad ne trebamo ni pomisliti da se to neće desiti, jer misleći tako negiramo ovaj sifat, svojstvo Allaha Uzvišenog. Kad god se osjećamo potišteno, ne trebamo se ustručavati od Njega tražiti, iznova i iznova, otići na sedždu i tražiti, jer smo tad Njemu najbliži. Ako ovo shvatimo, otvoriće nam se vrata milosti, jer je Poslanik ﷺ rekao: “Kome se otvore vrata dove, otvore mu se i vrata milosti.” (Tirmizi)
Tvoja dova je pohranjena kod Allaha i kao što je preneseno od Poslanika ﷺ, ona ima zadatak. Ili Allah brzo odgovori na tvoju dovu, ili je sačuva za Ahiret, ili će te zaštiti od nečega lošeg, u skladu sa vrijednošću tvoje dove. (Ahmed)
Zato nikad ne trebamo ostavljati dovu. Poslanik ﷺ je rekao: “Ne prestajte činiti dovu, jer niko ko čini dovu nije odbačen.” (Hakim)
Biće ti odgovoreno, ako Bog da. Poslanik ﷺ je rekao: “Zaista je vaš Gospodar Darežljiv i Stidljiv. Stid Ga je – kada čovjek digne ruke (i zamoli Ga) – vratiti ih prazne i očajne.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi)
I zapamti: Naš Gospodar ne zaboravlja. Ponekad i ti čak možeš zaboraviti da si tražio nešto, a On ti to može dati godinama kasnije (kada je za tebe najbolje).
~ Bez odgovora?
Uvijek moramo biti sigurni da Allah odgovara. Ponekad sumjna uđe u naše srce, pa se pitamo: “Tražio sam, činio sam dovu… ali ne vidim ništa od toga?” Kao što znamo da je Allah El Mudžib, trebamo znati da je On i El Hakim (Mudri).
teheccudMožda će nam odgoditi dovu iz određenih razloga, od kojih je jedan da iskuša naše povjerenje u Njega. Svi znamo da je On El Mudžib kada nam sve dođe na noge, ali šta onda kada ne vidimo odmah plodove dove? Poznajem ženu koja je pričala kako njen muž ne obavlja namaz. Kada se udala za njega, ona nije o tome ništa znala, ali kako je brak odmicao vidjela je da je skeptičan i po pitanju vjerovanja. Budila se svaku noć na noćni namaz (kijam el-lejl) i molila Allaha Uzvišenog da ga uputi. Znate li koliko dugo je molila? Dvije godine. Kaže da je sve došlo neočekivano, vratio se sa službenog puta potpuno drugačijeg srca. Ispostavilo se da je u avionu do njega sjedio šejh, koji je porazgovarao sa njim o vjeri. I on se samo promijenio.
Drugi razlog je što Allah sigurno zna kada je najbolje vrijme za odgovor. Možda činiš dovu za posao i On ti sigurno može uslišati, ali odlaže – jer zna da će za par mjeseci doći još bolji posao. Možda ono što tražiš nije dobro za tebe ili će ti On dati nešto još bolje na Budućem svijetu.
Ima jedan prelijep hadis kudsi, u kojem nam se kaže da Allah ponekad odlaže uslišanje naše dove, jer voli da čuje glas Svoga roba, kako Ga doziva (Taberi). Mnogi od nas traže, pa kad se dadne, zaborave na Allaha. Samo zamisli, kad ti je uslišanje odgođeno, Allah voli da čuje TVOJ glas kako Ga zoveš. Wow…
Allah nas ne opterećuje više nego što možemo podnijeti. Ako je odgovor na tvoju dovu odgođen, Allah ZNA da ti to možeš podnijeti. On iskušava one koje voli, ti samo nastavi da tražiš i sjeti se da Allah uz teškoću daje i olakšanje. I naravno, uz tevvekul (oslonac na Allaha) mi moramo uložiti maksimalan trud.
~ Četiri uvjeta
zikrIbn Kajjim kaže da ko ispuni četiri uvjeta, Allah će mu sigurno uslišati dovu:
– Budi siguran da će biti uslišano. Poslanik ﷺ je rekao: “Molite Allaha uvjereni da će vam se odazvati .“(Tirmizi)
– Pokaži pokornost i predanost u toku dove. Poslanik ﷺ je rekao: “Znajte da Allah neće primiti dovu od nemarnog, odsutnog srca.“ (Tirmizi)
– Budi strpljiv i ne žuri. Poslanik ﷺ je rekao: “Niko neće moliti Allaha, a da mu Allah neće udovoljiti: ili će mu dati na ovome svijetu što je tražio, ili će mu dovu odgoditi za Sudnji dan, sve dok ne bude molio za grijeh ni kidanje rodbinskih veza niti bude požurivao.“ Neko upita: „Allahov Poslaniče, kako se požuruje dova?“ On odgovori: „Tako što se požali: molio sam, ali mi Allah nije uslišao!“ (Tirmizi)
– Uvijek radi i zarađuj halal. Poslanik ﷺ spominje čovjeka koji je dugo putovao, raščupan i prašnjav, pružao ruke prema nebu: „Gospodaru, Gospodaru!“, a njegova hrana je haram, piće haram, odjeća od harama, sav u haramu, pa kako će mu se odazvati? (Muslim)

Jinan Bastaki

Čovjeka su dovezli polomljenog u bolnicu. Donji dio, noge, koljena, sve je bilo polomljeno. Stavili su mu donji dio tijela, od kukova do nožnih prstiju, komplet u gips. Doktor koji je bio zadužen za njega, redovno ga je obilazio i nadgledao, ispričao je njegov slučaj. Doktor je ispričao sljedeće: “SubhanAllah, čovjek je baš stradao, morali smo mu donji dio tijela, staviti ga komplet u gips. Nakon što smo ga smjestili, počeli su ljudi da ga obilaze, rodbina, prijatelji i komšije. Međutim, te posjete su bile čudne, veoma čudne. Naime, svi ljudi koji uđu kod njega, budu tužni, nasekirani, zabrinuti, čak neki i zaplaču, ali kad izađu od njega na hodnik, počnu se smijati, neki čak grohotom. Stvarno mi bilo čudno. Odlučio sam da ga pitam o čemu se radi.

Objavljeno četvrtak, 23 Oktobar 2014 12:05

Autor Edin Dedic

Ibn Tejmijje je u svojim knjigama jasno naglasio razliku između ispravnog i iskrivljenog tesavvufa. Stao je u odbranu poznatih sufijskih šejhova, poput Džunejda, Rifa’ija i dr., dok je za šejha Abdu-l-Kadira el-Gejlanija govorio „naš šejh“ (šejhuna). U ovom vremenu smutnji, podjela, sukoba i neprijateljstava koja su, bez imalo sumnje, posljedica nereda (fesad) u našim dušama, slijeđenja strasti (heva), umišljenosti, oholosti i sebičnosti, tesavvuf kao islamska nauka o odgoju duše je potrebnija nego ikada. Zbog toga je važno da prema tesavvufu zauzmemo ispravan i objektivan stav, odvojimo ispravno od neispravnog, i ne dopustimo da zbog onih koji pogrešno predstavljaju tesavvuf ili onih koji ga ne poznaju i nepravedno osuđuju izgubimo ovo neprocjenjivo duhovno blago koje su nam u naslijeđe ostavili naši časni prethodnici.

Uvriježeno je mišljenje da je Ibn Tejmijje bio protivnik tesavvufa i da ga je smatrao otpadništvom, zabludom i sektaštvom. O tome svjedoče brojni tekstovi u kojima se spominje Ibn Tejmijjin negativan stav prema tesavvufu i osuda sufija i nekih njihovih šejhova. Međutim, ukoliko sagledamo Ibn Tejmijjin stav o ovom pitanju nepristrasno i u cjelini, vidjećemo da je istina potpuno drugačija. Ibn Tejmijje ne samo da nije bio protivnik (autentičnog) tesavvufa, već je bio njegov pobornik i pristalica. Zanimljivo je da je ukopan u sufijsko mezarje, kako to spominje Hafiz Ibn Kesir. (El-Bidaje ve-n-nihaje, 18/296) Iz njegovih djela, kao i djela njegovog učenika Ibnu-l-Kajjima el-Dževzijje, jasno se može zaključiti da je i teorijski i praktično bio upoznat sa naukom o tesavvufu. Iako je imao drugačiji stav o nekim pitanjima koja se ne tiču same suštine i osnova tesavvufa u odnosu na većinu sufijskih šejhova, kao što je to bio slučaj i s nekim njegovim stavovima iz drugih oblasti, nikada nije dovodio u pitanje same temelje tesavvufa. U ovom kratkom osvrtu spomenućemo neke od njegovih stavova o tesavvufu i sufijama.

Tesavvuf je zasnovan na ispravnim temeljima

Ibn Tejmijje nije smatrao tesavvuf novotarijom koja je uvezena u islam i suprotstavljena temeljima islamskog vjerovanja i učenja. El-Kušejri kaže: „Znajte, Allah vam se smilovao, da su učitelji (šejhovi) ove skupine (sufija) postavili principe svog puta na ispravnim osnovama vjerovanja (tevhid) i tako sačuvali svoje vjerovanje od novotarija (bid’ata) i slijedili ono što su preuzeli od prvih generacija (selefa) i sljedbenika Sunneta (ehlu-s-sunnet) od tevhida, bez pripisivanja sličnosti (temsil) i negiranja svojstava (ta’til).“ Ibn Tejmijje je ove riječi prokomentirao na sljedeći način: „Ovo su ispravne riječi. Riječi predvodnika šejhova koji su prihvaćeni od strane Ummeta upućuju na to da su oni bili na onome na čemu su bile prve generacije i sljedbenici Sunneta, a to je ispravno vjerovanje (tevhid), bez pripisivanja sličnosti i negiranja svojstava. Oko ovih riječi se slaže najveći dio skupina koje pripadaju Sunnetu, iako se razilaze oko nekih pitanja da li je tu riječ o pripisivanju sličnosti ili negiranju svojstava?“ (El-Istikame, 91) Ibn Tejmijje smatra neispravnim stav onih koji kažu da su sufije novotari koji ne slijede Sunnet, ali i stav onih koji pretjeruju u pohvalama na njihov račun. On smatra da je istina između ta dva stava, tj. da su oni poput svih drugih skupina koje su na Pravom putu i da među njima ima „bliskih“ (mukarreb), „koji prednjače u dobrim djelima“ (sabik), „sretnih“ (ehlu-l-jemin), te onih „koji sebi čine nepravdu“ (zalimun li nefsihi) i griješnih.“

Ibn Tejmijje sufije dijeli u tri kategorije:

1. a) istinske sufije (sufijetu-l-hakaik)
2. b) sufije koje žive u hanikahima i izdržavaju se od vakufa (sufijetu-l-erzak).
3. c) sufije spoljašnosti i forme (sufijetu-r-resm).

A sufijama se pripisuju i skupine heretika koje, u biti, nemaju ništa s tesavvufom i svi poznati sufijski šejhovi ih odbacuju i odriču ih se. (Medžmu’atu-l-fetava, 11/14)

Ljudi veoma često griješe, kaže Ibn Tejmijje, u ophođenju prema drugima, odnosno u ljubavi i mržnji, prijateljstvu i neprijateljstvu. Većina ljudi kada vidi kod čovjeka nešto što mu se dopada, zavoli ga u potpunosti i ne primjećuje neke loše strane i osobine, i obratno. Ehlu-s-sunnet ve-l-džema’at, na osnovu Kur’ana, Sunneta i idžma’a, stoji na stanovištu da vjernik zaslužuje nagradu za svoja dobra djela i kaznu za svoja loša djela, odnosno da se kod svakog vjernika nalazi i pohvalnih i pokuđenih stvari. (Medžmu’atu-l-fetava, 11/13)

Upotreba termina „tesavvuf“ i „sufija“ nije sporna

Nažalost, danas je mnogo formalista koji cjepidlače i zatežu oko naziva stvari, ne osvrćući se na sadržaj i značenje. Takvima smetaju i sami nazivi tesavvuf i sufija i smatraju to nedozvoljenim, te pozivanjem u sektaštvo i podjele, jer je, prema njihovom stavu, dozvoljeno koristiti samo nazive islam i muslimani. Za Ibn Tejmijju, kao i neke poznate učenjake i imame iz prvih generacija, upotreba ovih naziva uopće nije bila sporna. On kaže: „Izraz sufija nije bio frekventan u prva tri stoljeća, već je to postao kasnije. Prenosi se da ga je koristio veći broj imama i šejhova, kao što su Imam Ahmed bin Hanbel, Ebu Sulejman ed-Darani i dr. Prenosi se da ga je koristio Sufjan es-Sevri, a neki spominju i da je to činio Hasan el-Basri.“ (Medžmuatu-l-fetava, 11/7) Imam Ez-Zehebi je, također, koristio ovaj naziv za mnoge učenjake. Tako u biografiji Ebu Hamze el-Bagdadija kaže: „Šejh šejhova Ebu Hamza Muhammed bin Ibrahim el-Bagdadi es-Sufi družio se sa Bišrom el-Hafijem, Imamom Ahmedom i učio je od Sirrija bin Mugallisa. Bio je dobar poznavalac kiraeta.“ Zatim na kraju biografije spominje da mu se Imam Ahmed obraćao riječima: „Sufija, šta ti kažeš o ovom pitanju?“ (Sijer, 13/166)

Ibn Tejmijje preferira stav da je termin sufi izveden iz riječi suf-vuna, s obzirom da su sufije bile poznate po oblačenju vunene odjeće. Međutim, njihov put nije zasnovan samo na tome, smatra Ibn Tejmijje, niti su oni to smatrali obavezujućim. Njihov cilj je postizanje stupnja siddika koji je najveći stupanj nakon vjerovjesništva. Uzvišeni kaže: „Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika (siddikin), i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ Zbog toga su smatrali da su sufije najbolja stvorenja nakon poslanika.