Kada uđeš sa kaldrme kroz maleni pasaž, pred tobom se  prostre jedna od najljepših avlija, omeđena bijelom fasadom, sivim kamenom po podu i plavim nebom. Pravi živopisni kontrast suptilnim tonovima iznjedrila je unutrašnjost, prepuna zanimljivih postavki. Šarenilo, ćilimi, mahrame, šamije, šalvare, vezovi sa svakog ruba, antikviteti sa svakog ćoška i veliki prostor za odmor, druženje i smijeh. Smijeh u šarenilu jedne avlije, u zamjenu za sivilo velikog grada. Divni Morića han.

Posljednji karavan-saraj sačuvan na našim prostorima nalazi se na Baščaršiji i dio je kompleksa Gazi Husrev-begovog vakufa. Sagrađen je krajem XVI i početkom XVII stoljeća. Morića han je mogao da primi 300 gostiju i 70 konja. Prostorije u prizemlju korištene su kao magaze i konjušnice, dok su se sobe za musafire nalazile iznad. Tu je također bila i jedna velika soba koja je služila za druženja uz kahvu i razgovore. Han je imao i svoga handžiju (čuvara), čija se odaja nalazila neporedno pored ulaza, kako bi on imao jasan pogled na putnike koji su dolazili i odlazili. Ovaj lijepi kompleks u narodu je postao  jako popularan, tako da se spominjao čak i u sevdalinkama.

Kasno prođoh kraj Morića hana,

sretoh Ajku u t’jesnu sokaku.

Ja joj rekoh i dva i tri puta:

bona Ajko, skloni mi se s puta.

Nešće Ajka da se skloni s puta,

zapeše mi kopče od čakšira,

za njezine džamfezli dimije.