“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.”

Er-Rahman, 26.-27.

Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Zahvala Allahu pripada, Vječno Živom, Onome koji nema početka ni kraja.

Salavate na Muhammeda, a.s., donosimo, njegovu porodicu, ashabe, sljedbenike dini-islama i Poslanikovog sunneta.

Nekada davno, jedan pravedni kralj, pozvao je sve mudrace u svome kraljevstvu, te je zatražio od njih jednu stvar. Želio je da mu smisle neki slogan kojeg će napisati iznad prijestolja i zbog kojeg će se osjećati zadovoljnim, u kakvom god stanju bio.

Kada su mudraci došli on im reče: – Želim da mi napišete mudrost da me inspiriše i zadovolji svaki put kada sam u ljutnji, da mi pomogne u vođenju države, te da mi bude opomena kada sam u stanju radosti i sreće!

Mudri i umni ljudi napustiše dvorac zabrinuti pitajući se: – Da li je moguće da smislimo mudrost koja će kralju biti od koristi u svakom stanju i u svakoj okolnosti? Zar je moguće izmisliti slogan koji će tužnog kralja usrećiti, sretnog učiniti prisebnim, i biti aktuelan cijeli kraljev život?

Vratiše se mudraci nakon nekoliko dana sa brojnim mudrostima. Iščitaše ih kralju, ali on ne bi oduševljen niti jednom, sve dok kralju ne dođe jedan od mudraca noseći cedulju na kojoj bijaše napisano:  – Sve će ovo neminovno proći!

Kralj pažljivo pročita rečenicu nekoliko puta, pa pogleda u mudraca.

Mudrac, vidjevši da kralj ne razumije poruku, reče: – Kralju! Dunjaluk je varljiv i promjenjiv, pa ko misli da će biti imun na njega neka zna da je u velikoj zabludi. Doći će sretni dani, ali će neminovno proći. Bit će i tužnih dana u kojima se srce para, ali će i tuga kad-tad` proći. Možeš stići do najvećih visina, ali Allahov zakon kaže, da će sve završiti i proći.

Neki ljudi, kralju, kada posrnu, ispune Zemlju vriskom i suzama i misle da je njihov musibet najveća katastrofa i kraj svijeta. Zbog takvog stanja imaju uske vidike, pa ne vide ništa što bi im dalo imalo nade. Kada bi oni bili svjesni činjenice da će sve neminovno proći, ne bi gledali na svoje stanje kao propast.

Drugi opet, zadesi li ih neka sreća, uzdižu se toliko visoko misleći da će njihovo stanje vječno da traje i na osnovu toga bivaju zaneseni i na svijet gledaju nerealno.

A mudrost je, kralju, da se svi osjećaji, i dobri i loši, gledaju na način da će sve neminovno proći. 

Kralj se zadovoljan nasmija i naredi da se ovaj natpis stavi, ne samo iznad njegovog prijestolja, nego na svim trgovima njegove kraljevine. Neka se prisjeti, svako ko ga vidi, da će njegovo stanje, kakvo god bilo, neminovno proći.

Stanje, kakvo god da je trenutno, u nekom trenutku prestat će da bude sadašnjost i postat će prošlost.

Poslije sreće dolazi belaj i obratno, poslije tuge dolazi radost i obratno, sve neminovno prolazi, jedno na drugo se naslanja i zamjenjuje, kao što noć dan zamjenjuje i dan na noć se naslanja.

Sve će neminovno proći, samo je pitanje kako se živi insan ponaša u datim trenucima; kakav je u nesreći a kakvog je ponašanja kad ga radost obuzme.

Svi se ljudi znaju radovati svojoj trenutnoj radosti, svako na svoj način, neko manje a neko više.

I u nesreći svako tuguje na sebi svojstven način.

Ali, sve će neminovno proći i postati prošlost.

A prošlost, koja je – kako kažu – učiteljica života, nudi mnoštvo primjera i govori o onima koji su bili i čije vrijeme je prošlo.

Kraljeva je ovaj svijet zapamtio mnogo, a na neke od njih ni pomen nije sačuvan.

Sve je neminovno prošlo i nestalo.

Ostao je pomen na neke od njih, a djela njihova su otišla sa njima.

Ovaj svijet vječan nije, jer sve na njemu neminovno će proći; dani su ovdje kratki da bi se čovjek dugo radovao.

A poslije radosti dolazi tuga.

A onda kada se tuga nastani živi insan pomisli kako su se svi belaji ovog svijeta sručili na njegova pleća.

Živi insan pomisli da niko drugi nije u većem belaju, jer čovjek tuđi belaj ne osjeća, njegov ga boli.

Sreća i nesreća, radost i tuga, stanja su koja svakog od nas čekaju ili smo ih već proživjeli, i sreća i nesreća će nas pratiti dok je i nas.

Sretni i nesretni periodi su sastavni dijelovi života našeg i teško je reći da postoji ijedan živi insan koji je uvijek bio sretan, koji nije osjetio težinu tuge i nesreće.

Ali, sve će ovo neminovno proći, pa i svijet ovaj će neminovno postati prošlost.

A život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, razonoda, uljepšavanje, međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima!

Ali i pored toga što su svi svjesni da će sve ovo neminovno proći, ljudi ipak ovom svijetu daju prednost.

A ovaj svijet za vjernika je kao zatvor, dok je za nevjernika kao džennet.

 

Zbog toga, vjernici na ovom svijetu osjećaju tjeskobu, dok nevjernici bezbrižno uživaju i ne prezaju od bilo kojeg grijeha.

Vjernici na ovom svijetu, i u trenucima tuge osjećaju tjeskobu, a u trenucima radosti njihova radost nije beskrajna.

Radost nije potpuna, jer će sve neminovno proći i radosti će nestati, a ni tugu vjernik ne doživljava kao propast, jer će i takvo stanje proći.

„Čudno je stanje vjernika,zaista je za njega uvijek dobro,a to nema niko osim vjernik.Ako ga zadesi nešto lijepo,zahvali se Allahu pa bude dobro,a ako ga zadesi nekakva nedaća,on se strpi pa mu opet bude dobro.“

Hutbu ćemo završiti rečenicom koju je Ibn Omer, r.a., govorio  koja glasi: „Kada omrkneš ne očekuj sabah, kada osvaneš ne očekuj noć, i uzmi od zdravlja za bolest i od života za smrt!“ (Buharija)

Allaha molimo za dobro dunjaluka i Ahireta, da nas sačuva patnje u vatri, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbe-l-alemin!