Ibn Kajjim (rhm) je opisao sedždu kao tajnu namaza, njegov najveći stub i pečat ruku’a. Sve druge radnje prije nje, samo su uvod za sedždu.

Ovdje bi smo trebali zastati i razmisliti: Šta osjećamo dok se spuštamo na tle? Neki od nas to čine naprosto jer je to dio namaza; drugi jer mogu činiti dovu. Koliko nas osjeća poniznost duše, dok spuštamo naša lica na zemlju, slaveći Boga Uzvišenog?

~Istinska sreća

Gdje nalazimo sreću? Ne onu materijalnu, već istinsku unutarnju sreću. Kao muslimani, možemo reći da istinska sreća na ovom svijetu dolazi od blizine dragom Bogu. Što smo bliži Allahu, srce je mirnije. Zato je Poslanik ﷺ odabrao da bude sa Allahom, govoreći: “Zaista je Allah dao robu da bira između dunjaluka i njegovih ukrasa i onoga što je kod Allaha, pa je on odabrao ono što je kod Allaha.” Kada je to čuo Ebu Bekr (radijallahu ‘anhu), zaplakao je, jer je razumio da je Allahov Poslanik ﷺ izabrao da bude sa Allahom.
Kako bi bili bliski Allahu, moramo učiniti sedždu. Poslanik ﷺ je rekao:

أَقْرَبُ مَا يَكُونُ الْعَبْدُ مِنْ رَبِّهِ وَهُوَ سَاجِدٌ

”Rob je najbliži Allahu kada je na sedždi.” (Muslim)

Što više poniznosti imamo na sedždi, bliže smo Allahu – i zaista, On nas uzdiže. Allahov Poslanik ﷺ nam kaže:

من تواضع لله رفعه
“Ko se ponizi pred Allahom, Allah će takvog uzdići.” (Muslim)

Zato je Poslanik ﷺ, kada god bi dobio neke radosne vijesti, odmah činio sedždu, iz zahvalnosti. Allah Uzvišeni je rekao Poslaniku ﷺ u Časnom Kur’anu:

“Nikako! Ne poslušaj ga, a učini sedždu i približi se (Allahu). – Al ‘Alaq, 19.

~ Podizanje do nebesa

Ibn Tejmijje kaže da se duše ljudi donose bliže Allahu, tokom sedžde. Poslanik ﷺ nas uči:

اكثر من السجود فإنه ليس من مسلم يسجد لله تعالى سجدة  الا رفعه  بها الله درجة في الجنة وحط عنه بها خطيئة
“Činite mnogo sedždu, jer nema muslimana koji učini sedždu Allahu, a da ga Allah Uzvišeni ne uzdigne stepen više i da mu njome ne oprosti grijeh.” (Ahmed)

Što više sedždu činimo, više se dižu naši stepeni u Džennetu, dok ne stignemo do najvećeg, Džennetul-Firdevsa (inšaAllah), gdje će biti i naš Poslanik ﷺ. A iznad toga je Prijestolje, Arš Milostivog. Kako znamo da ovo možemo postići sedždom? Rebi’a ibn Ka’b (radijallah ‘anhu), ashab Božijeg Poslanika ﷺ nam kaže:
“Bio sam jedne večeri kod Poslanika ﷺ i prinio sam mu vodu i ono što je tražio. Rekao mi je: “Traži” (što god želiš). Rekao sam: “Tražim tvoje društvo u Džennetu.” Upitao me: “Išta drugo, pored toga?” Rekao sam: “To je sve.” A on mi je rekao: ”Pomozi moju dovu mnogobrojnim sedždama.” (Muslim)

~Sedžda srca
Da li srce čini sedždu? Da, i to na većem stepenu nego tijelo. Sedžda srca je njegova poniznost, takva da kada se osoba fizički podigne sa sedžde, njegovo/njeno srce će i dalje činiti sedždu. To čini sa znanjem da je Allah taj Koji upućuje, jedne uzdiže, druge unizi, Koji je milostiv, ali i kažnjava, Koji uklanja bol i tugu srca. Ako naše srce ne okusi određenu vrstu “slomljenosti”, poniznost o kojoj pričamo, tada nedostaje jedan veoma važan dio sedžde.
Daija Mišari el Kazzaz je jednom upitan: “Kako ću znati da mi je srce u stanju poniznosti?” Odgovorio je: “Kada to osjetiš, znaćeš.” Nije moguće da tvoje srce sedždu čini, a da ti to ne osjećaš. Allah Uzvišeni u Časnom Kur’anu kaže:

سيماهم في وجوههم من أثر السجود

“Na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle…” Al Fath, 29.

Većina ljudi misli da su to fizički znaci, koji se nekad pojave ako osoba puno čini sedždu. Ali, Mudžahid komentirajući ovaj ajet kaže da su to znaci od pokornosti i poniznosti. El Dželalejn ih je opisao kao svjetlo i sjaj, prema kojim će biti prepoznatljivi. Poslanik ﷺ je rekao:

إن أمتي يومئذ غر من السجود محجلون من الوضوء
“Tako će toga dana i moj ummet imati bijela čela zbog njihovog činjenja sedžde Allahu. A zbog njihovog uzimanja abdesta bit će bijelih ruku i potkoljenica.” (Ahmed)

Sedžda je toliko bitna, da nas šejtan mrzi zbog nje. Preneseno je da, kada sin Ademov prouči ajet sedžde i nakon toga sedždu i učini, šejtan se osami, plače i govori: “Teško meni, sinu Ademovom je naređeno da sedždu učini, pa je učinio i džennet zaslužio, a meni je naređeno da sedždu učinim, pa sam odbio i džehennem mi je prebivalište.” (Muslim)

Molim Allaha da nam dozvoli da usavršimo naše namaze!!!

Jinan Bastaki

 Mirisne bosanske avlije

Dođi bliže. Tako je očito, da bi ti moglo promaći; tako drago, da bi ga mogao uzeti zdravo za gotovo; tako intimno, da ga možeš prepoznati samo ako se predaš cijelim bićem..

“… Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” Qaf, 16. Ako želiš razumjeti, moraš slušati, sa fokusiranim, pažljivim srcem – upravljenim prema Njemu. ” …I spominji Gospodara svog mnogo, i slavi (Ga) noću i jutrom.”  Ali Imran, 41.

Kada je Jusuf a.s. bio otjeran od kuće od strane svoje braće, određeno mu je bilo da odrasta u kraljevskoj palači. Kako je odrastao, kraljeva žena je razvila osjećaje za njega, pokušavajući ga namamiti u svoje naručje. Pokušala je i silom. I ona je bila privlačna Jusufu a.s., ali je njegovo srce ostalo fokusirano, uvijek u pripravnosti i nikad nije dopustio da bude preokupirano dunjalučkim slastima. “I strpi dušu svoju sa onima koji zazivaju Gospodara svog ujutro i navečer, želeći lice Njegovo; i ne skidaj oči svoje s njih, želeći sjaj života Dunjaa; i ne slušaj onog čije smo srce učinili nemarnim za spominjanje Naše i (koji) slijedi strast svoju, a stvar njegova je zanemarena.” Kehf, 18. Njegovo je srce uvijek bilo prisutno i potpuno fokusirano. On nikad nije gledao na momenat kao na kraj, već uvijek kao sredstvo, sredstvo do velikog cilja, do krajnjeg cilja i krajnjeg dana.

Danas često čujemo izraz “Živi u momentu”, ali negdje usput to je postao izraz kojim se opravdava niska ljudska priroda. Momenti o kojim su govorili pobožni i dobri ljudi sa istoka i zapada u prošlosti su doprinosili boljem cilju i svrsi, visoko  iznad momenata niskosti ljudske prirode. To kristalno razumijevanje je dovelo Jusufa a.s. do ispravnih odluka u vremenu jakih iskušenja. “…I poželio bi (on) nju da nije vidio jasan znak Gospodara svog.” Jusuf, 24.

Čak šta više, jedna od poznatih i dokumentovanih osobina jeste njegova pronicljivost i sposobnost raspoznavanja Allahovih znakova. Njegovi snovi su nagovijestitli njegovu sudbinu i objava koja mu je stigla je spasila cijelu naciju od pomora zbog velike gladi. Njegovo je srce bilo ispunjeno Allahovom jednoćom. Poslanik Jusuf a.s. je znao da njegove okolnosti i oni oko njega nisu nikada bili pusta slučajnost.   Znao je da je svaka situacija, svaka misao bila povezana sa nečim većim – voljom jedine opstojeće Istine – Istinitim Hakkom.

Mnogi od nas traže Njegove znakove, nadajući se da će nas uputiti, ali i dalje ostajemo izgubljeni. Možda i vidimo momente kada se manifestira Njegovo apsolutno beskonačno bogatstvo smjernica (tawfiq) i blagoslova, ali ostajemo u svijetu potreba i praznine. Beskonačno smo u potrazi za Njegovim porukama. Ali ako bi On odgovorio na tvoj poziv, da li bi ti to primjetio? Da li bi opazio Njegove smjernice? Da li je moguće da ti se stalno pokazuju znakovi, a ti ih odbacuješ kao puku slučajnost?

Razumijevanje Njegove volje i primanje Njegovog poziva zahtjeva bliskost. Zahtjeva cijepanje vela između tebe i Njega. Zahtjeva ljubav i bliskost tako snažnu i tako obuzimajuću, da je samo posuda jednog srca može nositi.

Veliki pjesnik je rekao:

Sve na kocku zbog ljubavi stavi,
ako si pravo ljudsko biće.
Ako nisi, napusti
ovaj skup.
Polovična srčanost ne doseže
do uzvišenosti. Kreneš
da nađeš Boga, a onda se svako malo
zaustavljaš i traćiš vreme
u drumskim kućama lišenim duha.
Ne čekaj dalje. Zaroni u okean, pusti da more bude ti.” (Rumi)

Ako želimo Njegovu uputu, najbitnije je da naučimo kako da ispunimo svoja srca samo sa Njim. Ovo je stanje spomenuto u Kur’anu: “Uistinu, na nebesima i Zemlji su znaci za vjernike.”– El Džasije, 3. Ovo je ajet za vjernika – mu’mina. Korijen te riječi je ا م ن, i ima mnogo značenja. Neka od njih su:

–          Smirenost aktivirana jakim osjećajem vjere

–          Biti prisutan, u višim dimenzijama momenta, bez očekivanja

–          Ispražnjavanje srca od svega osim povjerenja u Allaha

Uzvišeni Allah nam kaže da je obraćanje pažnje na Njegove znakove istinska blagodat, zapravo suština, onoga što nas čini mu’minima. Ništa nije istinsko osim s Njim i ako bi smo bili u stanju ispuniti svoja srca ovom spoznajom, kada bi sve okolnosti i sva stanja bili manifestacija Njegove volje u našim očima, onda će Njegova uputa doći, bez obzira koliko teške i kompleksne naše situacije bile. “Pa uistinu, uz teškoću je olakšanje.”  Eš-Šerh, 5.

Vjerovanje u Božiju Jednoću je suština načina na koji gledamo događaje u našem životu. Posebno ako žudimo za Njegovom uputom. Ibn Kajjim, r.a., u svojoj knjizi Medaridž es Salikin spominje uputu kao primarnu korist u sticanju istinskog unutrašnjeg stanja Tevhida (Božije Jednoće). To je stanje sažeto u četiri faze:

Tevba (Pokajanje): Ibn Kajjim preporučuje da, kako bi smo postigli najveće i najpronicljivije stanje, moramo početi sa konstantnim (i beskonačnim) stanjem tevbe, te prepoznati srčanu žeđ za traženjem istine. Svjetlo u srce ulazi kroz duboku žeđ za istinom i kada to svjetlo jednom uđe u srce, traženje Izvora postaje duboko ukorijenjeno u toj osobi.

Stanje budnosti (Fikra): To je nivo razmišljanja i proučavanja. U ranoj fazi, srce počinje da gleda u pravcu u kojem želi ići. Nakon što ga prepozna, zahtjevaće stanje budnosti. U ovoj fazi srce počinje raspoznavati i razlikovati istinu od neistine. Počinje raspoznavati šta je dobro, a šta loše.

Basira (Svijetlo u srcu): Basira je jako snažna, jer postavlja uočavanje (ferasu) u srce i čini vjernika, mu’mina svjesnim dobra i zla u životu. Odstranjuje sve vrste šoka od dunjaluka. Pomaže da se riješimo potrebe za očekivanjima (od drugih).  U ovom stanju, vjernik je svestan šta drugi mogu vidjeti ili razumjeti.

Azim (Odlučnost): Krajnji proizvod i plod prethodnih stanja jeste azim. Da bi postigao ovo stanje, mu’min mora postaviti cilj, a taj cilj mora biti put prema Bogu. Kada već ima ferasu (uočavanje), vjernik je u stanju postaviti cilj koji će ga voditi prema pravom putu. Jednom kada je cilj postavljen, i osoba teži tome, odlučnost se povećava. Ova će odlučnost stvoriti održivu sklonost prema radu. On će konstrantno i bez umaranja biti u borbi na putu prema svom cilju: ALLAH.

Od svih stanja spomenutih od Ibn Kajjima, najbitnija je tevba, pokajanje. To nije fraza koju kažemo na kraju svakog namaza, niti je samo gest. Tevba u svom najdubljem smislu predstavlja poniznost i svjesnost o Bogu. To znači da, prije nego bilo šta uradimo, zapitamo sebe da li će nas to dovesti bliže Njemu. To znači da, svaki put kada nagnemo grijehu, naše srce žudi za oprostom. To znači voljeti Ga sa iskrenošću  koja prodire u najdublje aspekte naših želja, potreba i nadanja, jer ne možemo imati ljubav prema dunjaluku i Njegovu ljubav u istoj posudi.

Pa počnimo sa tevbom. Dopustite da vaš život bude potpuno obuzet sa njom. Dovest će vas tako blizu Njemu, Njegovim znacima i Njegovoj objavi. Čak i ako nemate priliku doseći najveće nivoe u ovom životu, tevba će vas zaštititi, voditi vas i osigurati u trenucima slabosti i trenucima potrebe.“Tražite oprost Gospodara vašeg, zatim Mu se pokajte, poslaće na vas nebo obilno i dodati vam snagu snazi vašoj..” Hud, 52.

–  Omar Ead

“Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva…” En – Neml, 62.
dua-handsKakav god problem da imamo, u kakvoj god da se poteškoći nađemo, imamo najmoćnije oružje za odbranu od boli koja nas muči. To oružje je dova. Sa sigurnošću znamo da je Allah El Mudžib – Onaj koji se odaziva. Puno toga napisanog o dovi smo pročitali, o tome koliko je bitna, ali kako bi imala svoj puni smisao, moramo je udružiti sa određenom slomljenošću u srcu. Ova slomljenost je osjećaj krajnje, apsolutne potrebe, pokornosti i predanosti Allahu Uzvišenom i razumijevanje činjenice da je On Jedini Koji nas može izbaviti iz našeg stanja.
U prelijepom hadisu kudsi, Allah Uzvišeni kaže:
“O Robovi moji, ja sam Sebi nasilje zabranio, a zabranio sam ga i među vama, pa nemojte jedan drugom nasilje činiti.
O Robovi moji, svi ste vi zalutali osim onog koga ja uputim; pa tražite od Mene da vas uputim, Ja ću vas uputiti.
O Robovi moji, svi ste vi gladni osim onog koga Ja nahranim, pa od Mene tražite da vas nahranim, Ja ću vas nahraniti.
O Robovi moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga ja odjenem, pa od Mene tražite da vas odjenem, Ja ću vas odjenuti.
O Robovi moji, vi danju i noću griješite, a Ja sam Onaj koji sve grijehe prašta, pa od Mene tražite da vam oprostim, Ja ću vam oprostiti.
O Robovi moji, vi nikada ne možete doći do onoga čime biste Meni štetu nanijeli, pa da Mi je nanesete, niti ikad možete doćI do onoga što će Meni korist donijeti, pa da Mi je donesete.
O Robovi moji, kad biste vi, i prvi i zadnji, i ljudi i džinni, imali srce najpobožnijeg čovjeka, to ništa ne bi Moje imanje povećalo.
O Robovi moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džinni, imali srce najgoreg griješnika, to ništa nebi Moje imanje umanjilo.
O Robovi moji, kada biste vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džinni, stali na jedno mjesto, pa Meni svoje molbe i želje uputili, te Ja udovoljio svačijoj molbi i želji, to ne bi umanjilo ono što Ja imam ni onoliko koliko oduzme od mora igla kad se u njega zamoči.
O Robovi moji, sve zavisi od vaših djela, koja su kod mene sačuvana i prebrojana i za koja ću Ja vama dati zaslugu. Ko nađe nagradu i dobro, nek Allahu zahvali, a ko opet kaznu i zlo, neka ne kori nikog osim sebe.” (Muslim)
Subhanallah, ovaj hadis jednostavno morate čitati iznova i iznova, kako bi zaista shvatili njegovo značenje. U suštini, Allah nam poručuje da je sve od Njega – On posjeduje čitav ovaj svijet i sve što je na njemu, prema tome sve što trebamo – trebamo tražiti od Njega.
dedoAllah se je nazvao El Mudžib, Onaj Koji se odaziva. Baš kao što smo sigurni da je Kur’an istina, tako trebamo sa sigurnošću znati da će se Allah, El Mudžib, odazvati našem pozivu. Nikad ne trebamo ni pomisliti da se to neće desiti, jer misleći tako negiramo ovaj sifat, svojstvo Allaha Uzvišenog. Kad god se osjećamo potišteno, ne trebamo se ustručavati od Njega tražiti, iznova i iznova, otići na sedždu i tražiti, jer smo tad Njemu najbliži. Ako ovo shvatimo, otvoriće nam se vrata milosti, jer je Poslanik ﷺ rekao: “Kome se otvore vrata dove, otvore mu se i vrata milosti.” (Tirmizi)
Tvoja dova je pohranjena kod Allaha i kao što je preneseno od Poslanika ﷺ, ona ima zadatak. Ili Allah brzo odgovori na tvoju dovu, ili je sačuva za Ahiret, ili će te zaštiti od nečega lošeg, u skladu sa vrijednošću tvoje dove. (Ahmed)
Zato nikad ne trebamo ostavljati dovu. Poslanik ﷺ je rekao: “Ne prestajte činiti dovu, jer niko ko čini dovu nije odbačen.” (Hakim)
Biće ti odgovoreno, ako Bog da. Poslanik ﷺ je rekao: “Zaista je vaš Gospodar Darežljiv i Stidljiv. Stid Ga je – kada čovjek digne ruke (i zamoli Ga) – vratiti ih prazne i očajne.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi)
I zapamti: Naš Gospodar ne zaboravlja. Ponekad i ti čak možeš zaboraviti da si tražio nešto, a On ti to može dati godinama kasnije (kada je za tebe najbolje).
~ Bez odgovora?
Uvijek moramo biti sigurni da Allah odgovara. Ponekad sumjna uđe u naše srce, pa se pitamo: “Tražio sam, činio sam dovu… ali ne vidim ništa od toga?” Kao što znamo da je Allah El Mudžib, trebamo znati da je On i El Hakim (Mudri).
teheccudMožda će nam odgoditi dovu iz određenih razloga, od kojih je jedan da iskuša naše povjerenje u Njega. Svi znamo da je On El Mudžib kada nam sve dođe na noge, ali šta onda kada ne vidimo odmah plodove dove? Poznajem ženu koja je pričala kako njen muž ne obavlja namaz. Kada se udala za njega, ona nije o tome ništa znala, ali kako je brak odmicao vidjela je da je skeptičan i po pitanju vjerovanja. Budila se svaku noć na noćni namaz (kijam el-lejl) i molila Allaha Uzvišenog da ga uputi. Znate li koliko dugo je molila? Dvije godine. Kaže da je sve došlo neočekivano, vratio se sa službenog puta potpuno drugačijeg srca. Ispostavilo se da je u avionu do njega sjedio šejh, koji je porazgovarao sa njim o vjeri. I on se samo promijenio.
Drugi razlog je što Allah sigurno zna kada je najbolje vrijme za odgovor. Možda činiš dovu za posao i On ti sigurno može uslišati, ali odlaže – jer zna da će za par mjeseci doći još bolji posao. Možda ono što tražiš nije dobro za tebe ili će ti On dati nešto još bolje na Budućem svijetu.
Ima jedan prelijep hadis kudsi, u kojem nam se kaže da Allah ponekad odlaže uslišanje naše dove, jer voli da čuje glas Svoga roba, kako Ga doziva (Taberi). Mnogi od nas traže, pa kad se dadne, zaborave na Allaha. Samo zamisli, kad ti je uslišanje odgođeno, Allah voli da čuje TVOJ glas kako Ga zoveš. Wow…
Allah nas ne opterećuje više nego što možemo podnijeti. Ako je odgovor na tvoju dovu odgođen, Allah ZNA da ti to možeš podnijeti. On iskušava one koje voli, ti samo nastavi da tražiš i sjeti se da Allah uz teškoću daje i olakšanje. I naravno, uz tevvekul (oslonac na Allaha) mi moramo uložiti maksimalan trud.
~ Četiri uvjeta
zikrIbn Kajjim kaže da ko ispuni četiri uvjeta, Allah će mu sigurno uslišati dovu:
– Budi siguran da će biti uslišano. Poslanik ﷺ je rekao: “Molite Allaha uvjereni da će vam se odazvati .“(Tirmizi)
– Pokaži pokornost i predanost u toku dove. Poslanik ﷺ je rekao: “Znajte da Allah neće primiti dovu od nemarnog, odsutnog srca.“ (Tirmizi)
– Budi strpljiv i ne žuri. Poslanik ﷺ je rekao: “Niko neće moliti Allaha, a da mu Allah neće udovoljiti: ili će mu dati na ovome svijetu što je tražio, ili će mu dovu odgoditi za Sudnji dan, sve dok ne bude molio za grijeh ni kidanje rodbinskih veza niti bude požurivao.“ Neko upita: „Allahov Poslaniče, kako se požuruje dova?“ On odgovori: „Tako što se požali: molio sam, ali mi Allah nije uslišao!“ (Tirmizi)
– Uvijek radi i zarađuj halal. Poslanik ﷺ spominje čovjeka koji je dugo putovao, raščupan i prašnjav, pružao ruke prema nebu: „Gospodaru, Gospodaru!“, a njegova hrana je haram, piće haram, odjeća od harama, sav u haramu, pa kako će mu se odazvati? (Muslim)

Jinan Bastaki

Čovjeka su dovezli polomljenog u bolnicu. Donji dio, noge, koljena, sve je bilo polomljeno. Stavili su mu donji dio tijela, od kukova do nožnih prstiju, komplet u gips. Doktor koji je bio zadužen za njega, redovno ga je obilazio i nadgledao, ispričao je njegov slučaj. Doktor je ispričao sljedeće: “SubhanAllah, čovjek je baš stradao, morali smo mu donji dio tijela, staviti ga komplet u gips. Nakon što smo ga smjestili, počeli su ljudi da ga obilaze, rodbina, prijatelji i komšije. Međutim, te posjete su bile čudne, veoma čudne. Naime, svi ljudi koji uđu kod njega, budu tužni, nasekirani, zabrinuti, čak neki i zaplaču, ali kad izađu od njega na hodnik, počnu se smijati, neki čak grohotom. Stvarno mi bilo čudno. Odlučio sam da ga pitam o čemu se radi.