Uzmimo pouku!

Braćo u islamu, započet ću mo današnju hutbu riječima Uzvišenog Allaha s.w.t. koji, obračajući se Muhammedu s.a.w.s. kaže: قُلِ اللَّهُ يُحْيِيكُمْ ثُمَّ يُمِيتُكُمْ ثُمَّ يَجْمَعُكُمْ إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ لا رَيْبَ فِيهِ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لا يَعْلَمُونَ „Reci: “Allah vam daje život, zatim će učiniti da poumirete, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali većina ljudi ne zna.” (El-Džasije, 26)

Braćo, među prvim i najvažnijim zadačama svakog čovjeka na ovom svijetu je da shvati ko je, šta je, odakle potiće, zašto je ovdje na ovome svijetu, kuda ide poslije i gdje mu je kraj. Mudri i razumni ljudi, koji su shvatili bit svoga postojanja govore: رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذَا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ „Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri! (Ali Imran, 191) A ko su uistinu ti koji su shvatili bit svoga postojanja? To su oni koje je Uzvišeni Allah opisao u početku predhodnoga ajeta kada je kazao: الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللَّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ „Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.“

Braćo, svaki istinski sljedbeni Šehadeta uvjeren je ubijeđen u život na budućem svijetu koji je samo nastavak ovozemaljskog, pa se cijeli život priprema za smrt i ahiret znajući da je ahiret neminovan. Islam je sa svim svojim propisima i zabranama usmjeren na to da poduči čovjeka kako će razumno iskorisitit amanet života i sačuvati svoju dušu od loših postupaka kako bi mogla uživati u vječnom Allahovom zadovoljstvu. On poučava muslimane kako će se ponašati u svim životnim situacijama, pa i u onim najdelikatnijim kao što je smrt. Međutim, braćo, zbog zaokupljenisti dunjalukom, malo je onih koji misle na rastanak sa najmilijim. Taj rastanak neumitno dolazi i za taj čas pametni se itekako pripremaju kao bi smirene duše i sa osmijehom zatvorili svoje oči i napustili ovaj svijet. Rahmetli Munir Gavrankapetanović je u samom početku svoga djela: „Snagom vjere do savršenstva duše“, kazao jako poučno: „Čovjeće, nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.

Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bez¬broj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog. Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajati umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao je pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja. Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje… Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sam, niko nije izgubljen…”. (Ovo djelo srdačno svima preporučujem na čitanje).

Braćo, poznato nam je da život djeteta-novorođenčeta počinje plačem, dok se svi oko njega raduju i smiju, a kada odlazi sa ovoga svijeta onda se za njim plače i jeca. Da, mi se radujemo novorođenčetu, jer volimo djecu, volimo evlad. A ako malo bolje porazmislimo i prisjetimo se naše obaveze i odgovornosti prema njemu, kao i kušnji kroz koje će novorođenče proći kroz život na ovom svijetu, onda bi smo se u najmanju ruku trebali zamisliti kako ga odgojiti i izvesti na selamet. Ukoliko našu obavezu ispunimo prema njemu te ga Allah uputi i proživi svoj ovozemaljski život u skladu sa islamskim vrijednostima, onda se za takvim netreba plakati kada bude selio sa ovog svijeta, nego radovati, jer smo tako i on i mi ispinili svoj emanet na ovom svijetu. Pravi vjernici, braćo, neće stvarati paniku kada Melek smrti po Allahovom emeru otrgne nekog člana njiihove porodice. Shvatit će da je edžel svakome određen i strpljivo podnijeti tu situaciju, dostojanstveno, onako kako dolikuje strpljivim Allahovim robovima.

Dobro znamo da je Svemogući Allah stvorio ljude i džinne da bi ga obožavali. Zato život na ovom svijetu treba shvatiti kao sredstvo da bi se ispunila ova obaveza i ne treba se shvatiti na bilo koji drugi način. Ipak, mnogi ljudi se ponašaju kao da će vječno živjeti i kao da postoji samo život na ovom svijetu. Muslimanima, naravno, nije naređeno da se potpuno odreknu užitaka ovoga svijeta ali ih trebaju tražiti u okviru šerijatom određenih granica. Dobar musliman bi uvijek trebao imati na umu da je ovaj svijet prolazan i da ga prije ili kasnije mora napustiti zbog toga što postoji smrt. Stoga se sva njegova djela moraju usmjeriti ka pokornosti Allahu da bi osigurao lijepu naknadu na budućem svijetu.

Međutim, vidimo kako ljudi danas hrle ka dunjalučkim koristima kao da je svrha njihovog stvaranja da se natječu u sticanju i sakupljanju ovosvjetskih materijalnih stvari .Zaboravili su na dan kada će biti vraćeni Allahu o čemu nas On i obavještava kada kaže:وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ ” I vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“(Tewbe,105) Svemogući i Hvaljeni Allah je rekao opisujući ovaj svijet: إِنَّمَا هَٰذِهِ الْحَيَاةُ الدُّنْيَا مَتَاعٌ وَإِنَّ الْآخِرَةَ هِيَ دَارُ الْقَرَارِ

“Život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.” (El-Mu’min, 39) Takođe je upozorio čovječanstvo o iskušenju koje predstavljaju djeca i imetak rekavši:

وَاعْلَمُوا أَنَّمَا أَمْوَالُكُمْ وَأَوْلَادُكُمْ فِتْنَةٌ وَأَنَّ اللَّهَ عِنْدَهُ أَجْرٌ عَظِيمٌ “I neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika.” (El-Enfal, 28) Svemogući Allah nam je zabranio da žudimo za onim šta je On drugima podario.

وَلَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَىٰ مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ زَهْرَةَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ وَرِزْقُ رَبِّكَ خَيْرٌ وَأَبْقَىٰ „I ne pružaj svoj pogled ka onome što Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo.“ (Ta-Ha, 131) Braćo, život na ovom svijetu je neminovnost, ali nije kraj. Zato Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.w.s. podstiću ljude da svoj trud usmjere ka Ahiretu. Poslanik s.a.w.s. je rekao: مالي وللدنيا, ما مثلي ومثل الدنيا إلا كراكب سار في يوم صائف فاستظل تحت شجرة ساعة من نهار ثم راح وتركها “Primjer mene i ovog svijeta je kao primjer putnika koji odsjedne u podne ispod sjenke drveta a zatim je ostavi. (Ahmed) Poslanik, s.av.s. je takođe podsticao muslimane da se pripremaju za smrt i da se opskrbe za Ahiret govoreći : كُنْ في الدُنيا كأنَّك غريبٌ أو عابُر سبيل “Budi na ovom svijetu poput stranca ili putnika.” (Buharija) Jahja ibn Muaz r.a. je rekao:”Ne naređujem vam da ostavite život već da ostavite grijehe.Ostavljanje života je vrlina a ostavljanje grijeha je obaveza, tako da je tvoja potreba za ovim drugim veća od tvoje potrebe za prvim.”

Braćo u islamu, kako je čudna naša situacija. Dunjaluk nas napušta a Ahiret nam se približava, a mi smo još uvijek zauzeti sa onim koji nas napušta a nemarni prema onom koji nam dolazi u susret kao da tamo nećemo stići i da se tamo nećemo nastaniti. Završit će mo današnje obračanje riječima Omer ibn Abdulaziza koji je u jednoj hutbi rekao: ”Život na ovome svijetu nije vaše stalno prebivalište jer je Allah odredio da će nestati i da će ga svi njegovi stanovnici napustiti. Koliko je samo nastanjenih mjesta koja će uskoro postati ruševine, koliko je samo sretnih stanovnika koji će napustiti svoja prebivališta.Vi biste zato trebali napustiti ovaj svijet na najljepši način, a najbolja opskrba je bogobojaznost. Zbog toga što ovaj svijet nije za vjernika ni dom ni prebivalište trebao bi na njemu biti ili stranac čije je cilj da obezbjedi potrebna sredstva i da se vrati kući ili putnik koji neodmarajući se nigdje ,dan-noć putuje kako bi stigao na svoje odredište.” Zato braćo, iz svega ovoga uzmimo pouku, a to je i cilj današnje hutbe. Molim Allaha dž.š. da nam pomogne da živimo i umremo samo kao muslimani. Amin ya rabbel-alemin! We ekulu kawli haza…

Jönköping  2011-04-29     Hatib: Mesud ef. Muhić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s