Pitanje o kaderu

Ima hadis u kojem se govori da su čovjeku određene četiri stvari dok je jos u utrobi majke a jedna od tih stvari je da li će biti u Džehennemu ili u Džennetu, odnosno da li će na ahiretu biti sretan ili nesretan. Ovdje šejtan može čovjeku došaptavati sljedeće: “Tebi je već sve presuđeno pa kakav god ti bio…,

trudio se za Džennet ili ne trudio, klanjao ti ili ne klanjao, bio iskren ili ne bio – tebi, ako je presuđen Džehennem, ti od toga nemaš nikakve koristi. Pa žasto se onda trudiš kad ti je već sve određeno?”…

Da li ima još ikakvih hadisa koji su otprilike vezani za ovo i koji govore o ovome? Jer čovjeka pogotovo koji nema puno znanja i imana može šejtan upropastiti došaptavanjem kojeg sam naveo.

Molim za savjet.

Odgovor:

Hadis o kome vi govorite zaista postoji i to je jedan od temeljnih hadisa koji govore o suštini stvaranja čovjeka i poimanju sudbine, odnosno kadera. S druge strane jedan od najčesćih puteva prilaska šejtana čovjeku jeste pitanje sudbine i čovjekovih djela. Iz neshvatanja suštine vjerovanja u kader razvile su se brojne besplodne rasprave. Griješnik koji je počinio ubistvo pravda se kaderom. Na pitanje zašto je ubio čovjeka, on kaže: Zato što mi je to predodređeno još u Levhi Mahfuzu. Naravno, čovjek koji
vjeruje u Allaha će odbaciti ovakav njegov argumenat i reći mu da nije u pravu iz više razloga.

U momentima prije ubistva, da li je ova osoba znala da je njemu predodređeno da će ubiti čovjeka? Naravno da nije znao. Pa kako onda ide da izvrši presudu kadera o kojoj ništa nije znao? Odnekud je, ipak, morao doći podsticaj za ubistvo. Odakle je došao ako nije zavirio u Levhi Mahfuz i vidio da mu je tamo predodređen? Došao je iz njega samog, iz njegove slobodne volje, i on će za ovo
ubistvo odgovarati i neće se moći pravdati kaderom.

Isto tako, onoga koji se pravda kaderom treba upitati da li je zadovoljan svime onim što mu je odrđeno? Da li je zadovoljan siromaštvom, bolešću, gubitkom voljene osobe, imetka itd? Ako kaže da se u svemu oslanja na kader, onda bi morao prihvatiti siromaštvo, gubitak imetka i sve ostalo kao neminovnost koja mu je odrđena sudbinom. U tom slučaju ne bi trebao raditi ništa na poboljšanju svoje situacije. A je li to ispravno? Naravno da nije. To potvrđuje priroda ljudskog života. Čovjek se ne zadovoljava neimaštinom, već radi na gomilanju bogatstva, ne trpi bolest, već je liječi, ne podnosi glad, već trazi opskrbu, i osjeća bol zbog gubitka voljene osobe i imetka. U ovome je dokaz da čovjekovo pravdanje kaderom nema nikakvog smisla, i da to rade samo oni što ne shvataju islam i što ne vjeruju ispravno u Allaha, džellešanuhu.

Navedimo primjer Omera, radijallahu anhu. Spominje se da je pred vladara pravovjernih – Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu, doveden kradljivac koji zaslužuje odsjecanje ruke. Naredio je da mu se odsječe ruka. Na to je kradljivac rekao: Polahko, vladaru pravovjernih, moja krađa je Allahova, džellešanuhu, odredba. Na to mu Omer, radijallahu anhu, reče: I mi tebi sječemo ruku Allahovom, džellešanuhu, odredbom.

Čovjek pred sobom vidi kako se utopljenik davi u vodi. Da li može kazati: Njemu je određeno da se ugusi, i pustiti ga, ili će mu prići i pokušati ga spasiti. Ako ga ostavi, a ne učini nista, onda je on u ovom slučaju griješnik. A ako mu pomogne i uspije u
tome, on nije promijenio Allahovu odredbu. Za to će imati nagradu kod Allaha, džellešanuhu.

Mi svi dobro znamo da je smrt određena. Ne možemo je ni ubrzati niti odgoditi, jer odrđjivanje njenog vremena nije u našoj kompetenciji niti u djelokrugu naše slobodne volje. Naravno, za to nećemo biti ni pitani. Ali je zato u našoj kompetenciji da radimo (biramo dobro nad zlim) ono što će zadovoljiti Allaha i da se borimo na Allahovom putu.

Činjenica je da nas je naše pogrešno razumijevanje Kur'ana i Sunneta dovelo dotle da miješamo stvari u kojima smo samostalni i koje radimo po svojoj volji i stvari koje je Allah učinio iznad naše volje i moći. Iz ovog pogrešnog shvatanja proizašle su dvije najpoznatije zalutale sekte po pitanju kadera: Džebrije i Kaderije.

1 – Džebrije, kažu da je rob prisiljen na djelo koje čini i da nema slobodne volje niti moći da je sprovede. Pred kraj vladavine Umejevića pojavili su se ljudi koji su tvrdili da je čovjek prisiljen na svoje djelo, nema izbora u onom što prihvata ili napušta, a
neki zastupnici ovih ideja potvđuju čovjekovu beznačajnu moć i sposobnost određenja sudbine.

Ova mišljenja su se raširila međju sljedbenicima islama, a njih su slijedili mnogi ljudi i pobožnjaci. Ako je prva skupina sličila dualistima (Medžusijama) onda ova skupina sliči idolopoklonicima koji su rekli: “Da je Allah htio, ne bismo bili idolopoklonici niti naši očevi, a ne bi nam ništa zabranio.” (El-En'am, 148) Ova skupina je gora od prve, jer su prvi usvojili naredbu i zabranu, a porekli Allahovo stvaranje ljudskih djela, a ova skupina je potvrdila određenja kojima je pravdala nepostojanje naredbi i zabrana.

2 – Kaderije, tvrde da je rob samostalan po pitanju slobodne volje i njene provedbe i da Allahova, džellešanuhu, volja i odredba nemaju uticaja na nju. Po njima, čovjek sam sebi kroji sudbinu.

Poslanik s.a.v.s. je rekao: ‘Svakome je olakšano ono za što je stvoren.’

Na pitanje odgovorio Hfz. Mr. Senaid Zajimovic

Izvor: http://www.muslimanka.net