Izgovori za ostavljanje namaza (I)

dijete-namazLjudi koji nikako ne klanjaju namaz ili ga veoma često izostavljaju, koriste mnoge izgovore. Zbog toga što ni na jednu stvar koja se iznosi kao prepreka namazu ne gledam očima “opravdanja”, uporno koristim riječ “izgovor”. Jer, jedino opravdanje za namaz mogu biti rizik od smrti, stanje kome i nesvijesti te njima slične nepremostive prepreke. Izvan ovoga, prepreke koje prikazuje naš nefs, nisu ništa drugo do prosti i lahko rješivi izgovori. Sada ćemo ih jedan po jedan obraditi i istopiti…

1. Nepoznavanje važnosti

Nepoznavanje važnosti namaza najveći je uzrok njegovog izostavljanja. Mnogi muslimani, ne znajući koliko veliku važnost i vrijednost nosi namaz, koriste sljedeće riječi: “Imaš posla, klanjat ćeš kasnije ili kasnije ćeš klanjati na kaza.” Međutim, namaz je toliko važan, on je najveći uzrok stvaranja insana. Razmislite malo: Naš Gospodar nam naređuje u Kur'anu: „Džinnove i ljude sam stvorio sumo zato da Mi se klanjaju. (Ez-Zarijat, 56.) Ima li još šta da se kaže?
I naš Gospodar i naš Poslanik, s.a.v.s., nam kazuju da je namaz najveći ibadet. Dok je istina ovoliko jasna, je li moguće razmišljati drugačije?

Naš Stvoritelj, Stvoritelj svega, Onaj Koji nas oživljava i usmrćuje, Onaj Koji će nas na Ahiretu pozvati na podnošenje računa i dati nam ili vječitu nagradu ili vječitu kaznu, Allah, na jedan veoma otvoren i jasan način govori da nas je stvorio da bismo Mu činili ibadet i klanjali, te uporno naređuje namaz. Zar naše napuštanje namaza uz različite izgovore, ne predstavlja varanje samih nas i zabijanje glave u pijesak? Probudimo se iz zablude u kojoj se nalazimo. Klanjajmo namaz na vrijeme, bez propuštanja, čim zauči ezan, ispravno i kako treba. Ako se odmah ne probudimo, znajmo da će buđenje u Džehennemu biti mnogo kasno.

2. Mišljenje “Allah je Gafur i Rahim, oprašta”

Pojedini ljudi koji ne klanjaju namaz, a prije svih naš nefs, kažu: “Ma hajde, Allah će oprostiti.” Mnogi ljudi koji ostave namaz kažu da je Gospodarev oprost beskrajan i da će sve oprostiti. Međutim, ovo je jedna šejtanova zamka. Naravno da će naš Gospodar oprostiti sve grijehe, osim širka. Ali kako? U vezi s tim, ovaj ajet nas stalno mora držati opreznim:” O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.” (Lukman, 33.)
Posljednja rečenica na sasvim jasan način iznosi grešku onih koji nemar prema namazu iskazuju riječima: “Kako god da bude, Allah će oprostiti.”
Gospodar naš, u Koga se nadamo da će nam oprostiti nemar po pitanju namaza, zato što je Gafur i Rahim, otvoreno nas upozorava ne želeći da se prevarimo
Da li mi bolje poznajemo Gospodara, nego što On poznaje sebe, pa govorimo “oprostit će, oprostit će” i napuštamo namaz?
Baš kao da govorimo: “Koliko god da Allah u Kur'anu 70 puta naređuje namaz, vi ne brinite, On je merhametli, oprostit će.” Prije svega, ne zaboravite ovu istinu: Ne čine se grijesi uzdajući se u Allahovu milost i oprost. Jedino ukoliko je grijeh učinjen iz neznanja, pa se na kraju osjeti pokajanje i zatraži oprost, to je nešto drugo. Obratite pažnju na ovo upozorenje: Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti. – A Allah sve zna i mudar je. (En-Nisa’, 17.)
Dakle, da bi pokajanje bilo prihvaćeno potrebno je grijeh uraditi iz neznanja a zatim se pokajati dok ne prođe mnogo vremena. Ali, mnogo je ljudi koji ne klanjaju i koji ovaj grijeh svjesno čine i još ne osjećaju nimalo kajanja te svakog dana nastavljaju činiti isto. Ako ga urade svjesno pa se nakon toga iskreno pokaju i više ga nikada ne urade, inšaallah, opet će im biti oprošteno.
Da, među lijepim imenima našega Gospodara najviše je onih koja nose značenje nježnosti, oprosta i milosti. Također je On rekao da Njegova milost nadvisuje Njegovu kaznu. I rekao je da će, osim pripisivanja Mu druga, oprostiti sve ostalo. Toliko, da ima ljudi koje će staviti u Džennet zato što su učinili iskrenu tevbu iako su cio život proveli u griješenju. Međutim, ima i onih koji su cio svoj život proveli u dobru, a koji su se stropoštali u Džehennem zato što su se hvalili i uzdizali svojim ibadetima. Jednom insanu, koji je učinio grijeh pa se kasnije osvijestio i došao k sebi, uzdrhtao riječima: “Šta sam to uradio, kako sam veliku grešku učinio”, ukoliko ozbiljno i iskreno osjeti kajanje i zamoli za oprost, naš Gospodar može oprostiti.
Obratite pažnju, kažemo: Može oprostiti. Jer se Allahovi magfiret i oprost ne nalaze ni pod čijom hipotekom. Niko nema pravo iskazati mišljenje u vezi s ovlaštenjem koje pripada Njemu. Niko ne može utjecati na Njega. I jedan od najvećih grijeha je mišljenje: “Allah meni neće nanijeti patnju”, u šta također ubrajamo i shvatanje: “Kako god da bude, ja sam Džennetlija”.
Svakako da su i mišljenja poput: “Allah mi neće oprostiti”, “Allah me neće staviti u Džennet”, “Ja sam zasigurno u Džehennemu”, u krajnjoj mjeri pogrešna, zato jer se Allahov poklon, dobročinstvo, oprost, pravda ne nalaze pod ničijim uticajem. Kao i o svakom pitanju, također i u svim postupcima naš Gospodar je jedan, nezavistan i nikom ne polaže račun.
Zbog toga kažemo: Ostavimo po strani razmišljanje: “Oprostit će Allah”, dok se prije činjenja grijeha nalazimo udaljeni od iskrenosti i u protivrječnosti. Mi čak ne možemo znati rezultat kada nakon grijeha iskreno i iz srca učinimo tevbu i istigfar. Niti je ispravno misliti da nam je oprošteno niti da nam nije oprošteno. Sve do smrti nadamo se Njegovom oprostu i bojimo se Njegove kazne. Sa ovog gledišta, ne klanjati namaz i misliti da će Allah oprostiti, jeste velika greška i za namaz ne može biti nikakvog izvinjenja.

3. Još si mlad, klanjat ćeš kad ostariš

Biti mlad, također je jedan od izgovora za neobavljanje namaza. Čudno je da se mladost, koja nam treba pružiti veće i zanosnije vezivanje za ibadet i namaz, ponekad prikazuje kao prepreka. Štaviše, naš nefs i okolina mogu kazati da smo još mladi i da ćemo klanjati kada ostarimo. Zapravo, ko ima garanciju da će doživjeti starost? Ko je napravio ugovor sa Azrailom? Zar smrt razlikuje stare i mlade? Recimo da je jedino nama data garancija da ćemo živjeti 100 godina. Kada ćemo početi s namazom? Šta je mjera? Šezdeset godina, sedamdeset, devedeset ili dan prije smrti? Zar nećemo biti pitani za ono što smo uradili od doba zrelosti pa nadalje? Da li Allah govori “O starci, namaz klanjajte”, ili “O vi koji vjerujete, namaz klanjajte”? Da li je življenje islama stvar starih ljudi? Poslanik, s.a.v.s., kaže da će svaki insan pred Allahom podnijeti račun o tome gdje je proveo svoju mladost. I pored toga što su nam znane ove istine, kako može biti da smo ravnodušni dok ezan uči?
Da, mladost nas mora podstaći da se svim bićem vežemo za namaz, zato jer je ona najljepše sredstvo za obavljanje dobrih djela. Energija, aktivnost, volja i snaga koje se imaju u mladosti ne mogu se naći u starosti. Sve to potrebno je unovčiti na Allahovom putu.

4. Izgovor “nemam vremena”

Neki ljudi, kada ih upitate zašto ne klanjaju namaz, daju jedan veoma smiješan odgovor: “Nemam vremena.” Pogledajte ovu besmislicu! Za sve se ima vremena, ali za nešto što je cilj našega stvaranja, za namaz, nema se vremena! Ko će povjerovati u ovo?
Jednog dana vozio sam se taksijem. Moj desetogodišnji brat sjedio je naprijed i započeo je razgovor sa vozačem. U jednom momentu započesmo priču o namazu. Vozač reče: “Ja ne klanjam.” S dječijom iskrenošću, moj brat ga upita: “Da li ne možete naći vremena?” Međutim, čovjek je bio veoma iskren: “Nije zbog toga, sine. Lijenost i nehat.” Nakon ovih riječi, htjeli ne htjeli, nasmijasmo se. Vozač je čistu istinu rekao bez uvijanja. Nakon što se poželi obavljanje namaza, ne može se javiti problem nedostatka vremena i njemu slični razlozi. Kažite mi, zar Allah nije taj koji je stvorio vrijeme i koji nam ga je dao na raspolaganje? Allah nas stvara, sve nam podređuje, naređuje nam namaz a mi ustajemo i kažemo: “Gospodaru, klanjao bih ali nemam vremena.” Koliko je čudno, zar ne? Naš Gospodar nam je poklonio jedan dugačak životni vijek. Od nas traži da dnevno od 24 časa odvojimo jedan za namaz. Toliko je saosjećajan i milostiv da i pored toga, kada bismo proveli 24 sata u ibadetu, ne bismo mogli da Mu se zahvalimo, On od nas traži jedan sat.
Kada bi vam jedna bogata osoba poklonila 24 zlatnika a zatim vam zatražila jedan uz obećanje: “Ako mi daš to, nakon izvjesnog vremena dat ću ti pun džak zlatnika. Ako mi ne daš, poslat ću te u zatvor”, da li biste odbili ovu ponudu? Nikada! A kako onda možemo okretati leđa namazu?

5. Pogrešno razumijevanje istine “I rad je ibadet”

Pojedini muslimani kao izgovor za namaze kažu: “Radimo, i rad je jedan ibadet. Zarađujemo opskrbu za naše porodice.” Nelogičnost u ovom primjeru je sasvim jasna, zar ne? Riječ ibadet je, prije svega, vjerski pojam. Da bismo za neku riječ ili radnju mogli kazati da je ibadet, potrebno je da bude naređena od strane Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Na kojem mjestu se u Kur'anu kaže: “Nema potrebe za namazom, i vaš rad je ibadet”? U kojoj zbirci hadisa piše: “Dok radite ne obavljajte namaz, i to je jedan ibadet”?
Nasuprot tome, pogledajte kako naš Gospodar hvali vjernike koje nikakva trgovina ne odvraća od namaza: „Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od Dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.” (En-Nur, 37.-38.)
Ovi ajeti na jedan siguran način obznanjuju da rad, radi opskrbe, ne može biti prepreka ibadetu. Razmislite, zar naš Gospodar, Koji nam je naredio namaz, nije znao da ćemo raditi? Da, rad je ibadet i ne samo rad, već ibadet može biti i svaki lijep posao koji smo obavili. Ali, pod jednim uvjetom: Najprije ćete klanjati namaz, a zatim ćete nositi jedan lijep nijjet. Dakle, reći ćeš: “Moj Gospodar je istinski Vlasnik imetka. On nam daje opskrbu. Međutim, da bismo dobili ovu opskrbu, naređuje nam da radimo. I mi u okviru Njegove naredbe i zadovoljstva, na jedan dozvoljen način, trudimo se da je zaradimo”, i sa ovim ćeš nijjetom raditi. Eto, uz namaz i ovakvu namjeru sve što uradite može biti ibadet. Ali, bez obavljanja namaza naša dobra djela nisu ibadet. Čak i da jesu, jedan ibadet ne može biti izgovor za neobavljanje drugog ibadeta. Kada smo već kod toga, veoma su pogrešne i proturječne riječi: “Ne mogu klanjati, ali postim ili dajem zekat.” Zato jer je isti Onaj što je naredio i namaz i post. Nijedan ibadet nije pepreka drugom ibadetu, svaki od njih ima različito mjesto i vrijeme.

Preuzeto iz knjige: “Kako ustati na sabah namaz”  Autor: Džemil Tokpinar

islambosna.ba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s